Završio je 9. vRIsak, i valja odmah istaknuti: bio je to najbolji riječki knjižni sajam dosad. Netko zločest mogao bi reći da nije teško biti najbolji u dosadašnjoj konkurenciji, ali drugi bi mogao uzvratiti da je, obzirom na količinu para, muzike bilo napretek. Nominalno Grad podržava Sajam, i to je istina na više razina.

Gradonačelnik dođe na otvorenje, pa i na neke programe, ustupaju se gradski kvadrati, a želja očito jača i zbog činjenice triju slova koja (kulturni) život znače: EPK. No isto tako činjenice kažu da je Grad ove godine u Javnim potrebama za Sajam izdvojio cijelih 30.000 kuna. Za te je novce, recimo, u Rijeku mogao doći tekstopisac slavne Bjork – Sjon. I to bi bilo to.

Pa kako je onda VBZ uspio pritjerati sve te europske zvijezde malih jezika, uz sijaset domaćih i regionalnih pisaca? Je li baš tako crno u izdavaštvu kad si jedan nakladnik može dopustiti takvu rastrošnost, kad znamo porazne rezultate čitanja i kupovanja knjiga, prema kojima pola Hrvata ne bi kupilo knjigu ni da o tome ovisi rezultat Hrvatske na Euru? Ma jest, ali ima ovdje jedna šifra: Kreativna Europa. VBZ-ov sjajan projekt Europom u 30 knjiga, u kojem se objavljuju top pisci iz malih jezika EU, pametno je osmišljen i predstavljen, pa je dobio zeleno svjetlo i nužnu financijsku injekciju. Europa je prepoznala dobru ideju, Hrvati su dobili dobre knjige s jezika ekvivalenata hrvatskom, a Rijeka je, pak, dobila sve to, jer je vRIsak temeljna platforma za predstavljanje edicije.

Ima li tu neka caka? Naravno, uvijek ima neka caka. Ovaj put to je ograničenost projekta. Europom u 30 knjiga završava sljedeće godine, kada će Hrvatima biti predstavljena ukupna edicija od 30 knjiga, pa se postavlja i opravdano pitanje što nakon toga? Jer vRIsak je zahvaljujući upravo toj ediciji dobio međunarodni karakter koji s gradskih 30.000 kuna sigurno ne bi mogao imati.

Tipičan balkanski organizator sad bi rekao, pa što te, brate, briga, imaš sigurno još sljedeću godinu na visini, a poslije ćemo lako. Tko preživi, pričat će. Ali tako se ne rade dobre priče, i VBZ će se morati ozbiljno potruditi želi li da vRIsak o(p)stane na ovogodišnjoj razini. A to će morati napraviti i Grad Rijeka, želi li to isto, jer njegovi troškovi iziskivat će ozbiljan partnerski, javno-privatni projekt.

Ono što u toj priči i jednima i drugima ide na ruku sadržano je upravo u onim gornjim trima slovima. Grad je dosad, za male pare, dobio respektabilnu knjižnu manifestaciju i ne mora otkrivati toplu vodu; mora se samo ukrcati na taj vlak i furati ga dalje. A VBZ može profitirati od toga što se nametnuo kao daleko najuspješniji organizator neke riječke knjižne manifestacije upravo zato što je svim poznavateljima riječkih kulturnih prilika u kontekstu EPK-a jasno da je knjiž(ev)ni segment programa među najtanjima.

No da ne bude sve hvala, moramo reći da VBZ ponavlja jednu grešku koju uporno radi i njegov stariji i puno veći pulski parnjak – prenatrpanost programa. Ali za razliku od Pule, koja uspijeva u organizacijskom smislu kontrolirati tu prenapregnutost, na vRIsku taj se segment očitovao u prevelikim kašnjenjima. A tako se ne gradi povjerenje publike i to je definitifno stvar koju treba popraviti. No budimo realni pa recimo ipak da je budžet pulskog sajma oko milijun i pol kuna i da na njemu radi tim cijele godine, dok se mnogi apsekti vRIska definiraju tik pred održavanje.

Pred organizatorima i pred gradskom administracijom ozbiljan je zadatak: dogovoriti knjižno partnerstvo koje će dostojno dočekati EPK 2020., a na Gradu, odnosno na Agenciji 2020 bit će da ozbiljno razmisli o još najmanje jednom književno-festivalskom jesensko-zimskom punktu. Proljeće-ljeto treba »samo« utvrditi, ali jesen-zimu treba podići doslovno ni iz čega.