Ovakva erupcija nezadovoljstva vodstvom stranke u HDZ-u dosad nije viđena, barem ne u razdoblju izvan unutarstranačkih izbornih ciklusa. Istina, godine 2002. i 2012. napadalo se čelništvo stranke predvođeno Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, ali se to događalo netom prije izbornih sabora stranke na kojima se birao predsjednik HDZ-a u vrlo neizvjesnim političkim utakmicama.

Istina, bilo je velikih javnih nezadovoljstava i tijekom devesedetih kada je Šime Đodan znao javno govoriti da HDZ jest pobijedio na izborima, ali vlast nije okusio. Bilo je to zbog toga jer je Franjo Tuđmna na ključna mjesta u izvršnoj vlasti stavio ljude koji nisu bili ukorijenjeni u HDZ, a njemu se prodali priču da su sposobni menadžeri.

Ali ovo što se u HDZ-u događa zadnjih dana zaista jest bez presedana. Protiv politike aktualnog predsjednika stranke u krajnje osjetljivom trenutku – dok on pokušava skrpati novu parlamentarnu većinu – javno, otvoreno i prilično grubo javno su istupili Miroslav Tuđman, Damir Krstičević, te svo četvero HDZ-ovih europarlamentaraca. Da se ne spominju napadi na Karamarka koji dolaze iz Varaždina i Šibenika.

Tko zna, možda ovo što se događa u HDZ-u i nije loše za širu situaciju. Naime, u Hrvatskoj je moć predsjednika svih političkih stranaka neupitna. I na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati slučajevi u kojima je neki član neke stranke javno kritizirao svog predsjednika, a da za to nije bio kažnjen na ovaj ili onaj način. Naravno, ovo što se događa samo je privremeno razdoblje unutarstranačkog otopljavanja. Onog trenutka kada Karamarko vrati potpunu vlast nad strankom ili bude izabran njegov nasljednika završit će kratkotrajno razdoblje slobode izražavanja u HDZ-u. Kao što je završilo u

SDP-u nakon što su završili unutarstranački izbori i reizabran dosadašnji šef stranke Zoran Milanović.

Međutim, čini se da ovo nezadovoljstvo koje javno buja u HDZ-u nije baš do kraja principijelno i bez zadnjih namjera. Osnovni razlog za njegovu pojavu jest kod nekih strah od novih izbora gdje bi, smatraju u HDZ-u, blago rečeno jako loše prošli. A dio njih bi jednostavno još tri i pol godine naprosto želio ostati u saborskoj fotelji. Da tu nema baš puno principijelnosti vidi se po tome i da nje nema previše ni kada je riječ o tome tko bi mogao biti mandatar ako kojim čudnim čudom Karamarko uspije u naumu da presloži vladajuću većinu u Saboru. Jer što se tiče toga tko će biti premijer svako bi novo rješenje bilo nakaradno gotovo podjednako kakvo je bio ono koje u Banske dvore dovelo financijaša iz Teve. HDZ se već jednom ponizio kada je pristao na Oreškovića. A sada bi to trebalo napraviti još jednom i pristati da premijer bude Zdravko Marić koji veći legitimitet od Oreškovića ima samo po tome što zna govoriti hrvatski. U slučaju da se Marić istakne za mandatara bio bi to samo još jedan korak prema daljnjem samoponižavanju HDZ-a. Čak i da za premijera bude predložen Domagoj Ivan Milošević, koji jest HDZ, činjenica ostaje da bi najjači čovjek stranke i njen predsjednik ne bi bio u Vladi. A što bi pak otvorilo brojne druge probleme koji mogu proizaći iz činjenice da bi šef izvršne vlasti bio čovjek koji nije čak ni izabrani član predsjedništva stranke.

Ali tu je još nešto bitno kad se već spominje samoponižavanje. Ma koliko to možda na prvi pogled bilo čudno Karamarko je ovdje u pravu. Za HDZ ako ne uspije skupiti novih barem 76 ruku u Saboru, a sve ide prema tome da neće, ne samo časnija nego i puno bolja varijanta bio bi izlazak na nove parlamentarne izbore. U krajnjoj liniji HDZ, ma kako to sada izgledalo, na njima nije bez šanse. Čak i da se izbori izgube bila bi to puno bolja varijanta za HDZ nego da se pogne glava i pristane da Orešković ostane premijer, a Petrov potpredsjednik. Tada bi se dobilo možda još tri godine vlasti, ali kakve. Premijer bi i dalje bio nestranački, a Vlada puna ministara koji imaju malo veze s HDZ-om, a puni više s korporacijama iz kojih su došli. Osim toga, više je nego očito da HDZ-u prijeti bratoubilački rat. I da onog trenutka kada Karamarko ode iz Vlade započinju aktivnosti za njegovo detroniziranje i s čelnog mjesta u HDZ-u. U slučaju da se u HDZ-u krene sa smjenom Karamarka, a on se ne povuče krenut će sukobi u stranci. HDZ-u koji bi sve to morao odraditi s pozicije vlasti prijetio bi pravi potop na sljedećim izborima, ma kada oni bili.