Poslodavci zahtijevaju od Vlade odobravanje sve većeg uvoza radnika iz inozemstva, jer im manjka radne snage ponajprije u građevinarstvu i turizmu. Ti zahtjevi pokazuju da Hrvatska ulazi u apsurdnu i dugoročno opasnu situaciju, jer je istodobno zahvaćena egzodusom mladih ljudi iz Hrvatske, koji se pojačao nakon ulaska zemlje u EU.

Mladi ljudi autobusima odlaze u Njemačku, jer svaki drugi ne može dobiti posao. No, i oni koji se mogu zaposliti u Hrvatskoj radije odlaze na veće plaće u inozemstvo. Poslodavci često prešujuću činjenicu da ne žele bolje platiti čak i one rijetke kvalicificirane radnike, koje Hrvatska ima na raspolaganju.

Radije traže tesare, zidare, kuhare i konobare iz BiH i susjednih država, koji su spremni raditi za niže plaće od Hrvata. Kad pitate građevinare zašto domaćim radnicima ne ponude bolje uvjete, oni odgovaraju da bi to povećalo troškove i smanjilo njihovu konkurentnost spram drugih tvrtki, na domaćem i jedinstvenom europskom tržištu.

Drugim riječima, čak i da nema visoke nezaposlenosti, mladi bi Hrvati – prema logici slobodnog tržišta i kapitala – trebali seliti u razvijenije države na veće plaće, a Hrvatska bi trebala bi uvoziti radnike iz susjednih zemalja kako bi se poslodavcima omogućilo cjenovnu prednost i veću zaradu.

Zahtjevi za uvozom radnika u Hrvatsku postavljaju se dok EU svim silama nastoji zaustaviti val useljenika s Bliskog istoka.

Europska komisija je odredila kvote za raspodjelu izbjeglica po svim članicama, kako bi rasteretila useljeničke zemlje poput Njemačke. Budući da će val useljenika, osobito iz Afrike, potrajati godinama, to znači da bi Hrvatska svoje mlade ljude, koji masovno odlaze u Njemačku, trebala sustavno zamjenjivati stanovnicima susjednih zemalja, te izbjeglicama iz Azije i Afrike. Drugim riječima, poput većine članica EU, Hrvatska bi trebala nastaviti s multilateralnom razmjenom stanovništva, kojoj se ne vidi kraj. 

Nije čudno da su neke zemlje poput Poljske – koja je izgubila milijune mladih Poljaka, a primila već milijun Ukrajinaca – odbile kvote iz Bruxellesa. Nije neobično što svi pokušaji zajedničke useljeničke politike u EU propadaju, jedan za drugim.

Demografski interesi članica su različiti. Neke članice stalno gube stanovništvo, a druge ga primaju. EU štiti vanjske granice od useljenika iz Azije i Afrike, ali ne želi zaustaviti egzodus mladih iz Hrvatske, Bugarske, Rumunjske ili Poljske, jer je to odgovaralo – barem dosad – demografskim potrebama razvijenih.  

Očito, Hrvatska će također morati pobrinuti sama o sebi. Njezina vlast i političke stranke više neće moći gurati glavu u pijesak te odgađati s  donošenjem vlastite demografske politike. Europska komisija i slobodno tržište neće mladim ljudima u Hrvatskoj naći posao, ni riješiti naše gospodarske, socijalne i demografske probleme, nego će ih – prema dosadašnjem iskustvu – samo zakomplicirati.