Sva je sreća da je barem krumpir obilno rodio, tješili su se stanovnici siromašnog Gorskog kotara za Drugoga svjetskog rata. Kao da je priroda znala da su ljudi na rubu preživljavanja, pa ih je tijekom četiriju ratnih godina izdašno pomagala.

Kad je 1991. izbio Domovinski rat, godina je bila vrlo rodna, kao da je priroda opet željela pomoći ljudima. Nešto slično događa se i danas. Dok u zemlji bjesni politički rat, cijelo se gospodarstvo oporavlja. To je jedna od rijetkih svijetlih točaka dok su državne institucije, zbog borbe za vlast, blokirane i srozane na najnižu razinu otkako je neovisne Hrvatske.

Mnogi vjeruju da je taj gospodarski oporavak nesiguran, jer ga podiže ponajprije domaća potrošnja. Hrvatski izvoz – koji bi morao postati glavni pokretač gospodarstva – u dva je prošla desetljeća kolabirao, a njegov je trenutačni uspon nedovoljan. Čak i predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović taj se oporavak prekjučer učinio slučajnom pojavom.

 S adašnji gospodarski rast »velikim dijelom« može se pripisati oporavku u inozemstvu te pojedinačnim poduzećima u Hrvatskoj, a »manjim« dijelom politici vlasti, ocijenila je predsjednica u govoru na Dan poduzetnika. Otišla je i korak dalje.

Takav rast, rekla je, koji se događa iz kvartala u kvartal, a koji je »nepredviđen i neočekivan«, zapravo »pokazuje da kao država još nismo preuzeli kontrolu nad gospodarstvom«. Iako nije govorila o ovoj političkoj krizi, predsjednica nije poštedjela ni bivšu, niti sadašnju vladajuću koaliciju.

Obje vlade, tvrdi, postavile su »neambiciozno« niske stope gospodarskog rasta, koje Hrvatskoj nisu dovoljne za stvarni izlazak iz gospodarske krize, za zaustavljanje zaduživanja i sve bržeg iseljavanja mladih.

»Tisuću eura po djetetu je hvalevrijedan prijedlog, ali ako majku ili oca ne čeka radno mjesto, ta će se obitelj iseliti«, upozorila je predsjednica. Grabar-Kitarović je rekla nešto što od najviših dužnosnika u posljednjih 15 godina rijetko kada čujemo – da političari previše pažnje posvećuju onome što drugi traže od Hrvatske, a premalo onome što treba samoj Hrvatskoj i njezinim građanima.

To se može shvatiti kao poziv političarima ne samo da sklope konsenzus o stvarima bitnim za budućnost zemlje, nego da u brizi za zaštitu te napredak gospodarstva i ljudi pokažu daleko više inventivnosti nego dosad – i to u korištenju raspoloživih ekonomskih poluga vlastite države.

 Predsjedničina poruka, naime, stiže u kritičnom trenutku ne samo za Hrvatsku, nego i za Europsku uniju, koja je zahvaćena polaganom dezintegracijom u povodu useljeničke krize, mogućeg odlaska Britanije iz EU te drugih nevolja.

Članice EU sve češće otkazuju poslušnost Europskoj komisiji i sve rjeđe ispunjavaju njezine preporuke. Svatko počinje pecati kako zna. Glavne političke stranke u Hrvatskoj neće se više dugo moći ponašati po starom, tako da jedna drugoj podmeću noge, a da građane zabavljaju svojim ideološkim razlikama, kako bi skrenule pažnju s egzistencijalnih nevolja hrvatskog naroda.

Svijet oko nas naglo se mijenja, a hrvatska politika proživljava duboku krizu iz koje se treba roditi nešto drukčije. Političari će se napokon morati organizirano pobrinuti za zaštitu hrvatskoga gospodarstva i ljudi, te za njihov napredak. Očekivati da će to učiniti netko drugi umjesto njih – slobodno tržište ili EU – pokazalo se iluzijom. Budućnost Hrvatske ne može više ovisiti o »višoj sili«.