Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji je Turska kao sudbina. Kroz povijest bilo je veselja i suza. S Turcima ćemo igrati prvu utakmica kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji. U Zagrebu bez publike zbog ustaško-nacističkog koktela serviranog na tribinama u Osijeku (Izraelci nisu bili oduševljeni…) i Budimpešti. Na prijateljskim utakmicama. Riječ je o divljacima koji, navodno, žele Hrvatsku izbaciti iz sljedećih, ruskih kvalifikacija (?), kada već nisu uspjeli spriječiti odlazak Šukerove i Mamićeve Hrvatske u Francusku. Za njih definitivno vrijedi misao velikog Samuela Johnsona (18. stoljeće), u verziji da je »nacionalizam zadnje pribježište nitkova«. Neki tvrde »domoljublje je posljednje utočište hulja…« Nemojmo, međutim, zagađivati nogomet s političkim silovateljima iz Sabora i Vlade. Što je jedan saborski zastupnik s »pozornice« rekao: Samo vi blejite… Ovce, naravno. Mi ili oni?

Zbog toga je nogomet, ma kako prljav bio u nečijim očima, sveta vodica. Bez na to obzira što predsjednik HNS-a Davor Šuker na FIFA-inu kaznu reagira poput »časne sestre na bračnom putovanju«. Zbunjeno začuđeno najavljuje žalbu kada dobije rješenje, vidi o čemu je riječ… Sve bi mu mogao potanko objasniti član stručnog stožera reprezentacije Joe Šimunić. Deset utakmica kazne i zabranu pristupa stadiona dobio je za koncert u Maksimiru 19. studenoga 2013. nakon pobjede nad Islandom. Pobjeda je značila odlazak na mundijal u Brazil. »Za dom, u mikrofon će Joe, a publika – spremni! Kako je tužno plivati u septičkoj jami politike baveći se nogometom. Tvornicom hrvatske radosti. Ali, kako pobjeći od surove realnosti. Igrati bez gledatelja je kao igrati u nekom mjesečevu krateru… Sjećamo se Poljuda! I svastike. Na dan utakmice s Turskom, 12. lipnja, bit će godinu dana od poljudske sramote. Policija svih Vlada, sve tajne službe, još uvijek tragaju za počiniteljima… Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović je dan poslije Poljuda osudila svastiku na smrt. Zatražila je žurnu istragu i procesuiranje počinitelja. Nedavno je sve opetovala. Za godinu dana bit će isto…

Zbog toga je važnija bila utakmica odigrana dana uoči one s rekreativcima iz San Marina. Kapetan Dario Srna doveo je na press konferenciju Modrića, Rakitića, Ćorluku i Mandžukića i uputio apel javnosti. Govorio o kolektivnoj tuzi zbog igranja bez publike. Zamolio navijače da se ponašaju u skladu sa zakonom. Pozvao javnost, navijače, državu… da stanu na kraj nedoličnom ponašanju navijača. Jer, žele igrati pred punim tribinama…

Dežurni kritičari će kazati kako se iza svega kriju Davor Šuker i Zdravko Mamić, jer za njih su oni personifikacija zla u hrvatskom nogometu. Druga priča. Svijet se zgraža nad ponašanjem dijela hrvatskih navijača. Nazvati ih treba pravim imenom – divljacima. Prije deset godina svastiku su tijelima »nacrtali« hrvatski navijači na stadionu u Livornu, na debiju izbornika Slavena Bilića, pobijedio je Donadonijevu Italiju 2:0.

Tamnija je to strana hrvatske nogometne medalje. Modrić, Rakitić, Mandžukić, Perišić… su ono ljepše što nam se dogodilo. U Real Madridu, Barceloni, Juventusu, Interu… Ponosimo se. Sada će zajedno pokušati dovesti Hrvatsku što dalje.

Turci iz početka teksta su naša sudbina. Prva je utakmica najvažnija. U Parizu 12. lipnja Ante Čačić mora nadmudriti starog lisca Fatiha Terima. Otvoriti put k osmini finala. Ako Turci imaju trenera zvijezdu, Hrvatska ima Modrića i Rakitića, i ostale klasne igrače. U susretu s Turcima trebat će im, što bi Tenžera rekao »mozak s jajima«. Raskošno znanje nije sporno, trebat će pameti i veliko srce. Ne treba sumnjati u našu nogometnu vrstu. Za razliku od političkog kupleraja na hrvatskim prostorima, njima je do Hrvatske zaista stalo. Igrati za domovinu je sveta misija. Novac zarađuju drugdje… Očekivanja su velika. Na leđima im je veliki teret, izaći iz brončane sjene Bobanove generacije, ali zar nisu pod pritiskom svakodnevno u svojim klubovima.