Sjeća li se još tko što je Zoran Milanović govorio uoči nedavnih unutarstranačkih izbora? Radi se, naime, o dalekosežnoj izjavi novog/starog šefa SDP-a, koja je upravo u ovom trenutku vrijedna ponovnog citiranja. Upitan hoće li biti revanšizma nakon izbora u stranci, Milanović je uzvratio tvrdnjom kako je riječ o tezi koju nameću drugi, tvrdeći da se nikada nije bavio pitanjem tko kome pripada.

Nakon što pobijedi, a to se, naposljetku i dogodilo, Milanović je obećao da će nastaviti raditi ono što je, kako je kazao, radio i proteklih osam godina: okupljati SDP i hrvatsku ljevicu. »Da tako nisam radio, ne bismo pobjeđivali na predsjedničkim izborima, a kamoli na parlamentarnim izborima gdje sam okupljao, a okupljam i dalje na jedan vrlo moćan način koji je HDZ-u utjerao strah u kosti«, tvrdio je, dakle, Milanović.

No što Milanović radi samo mjesec dana nakon tih riječi? Utjeruje li HDZ-u strah u kosti? Okuplja li SDP-ovce i hrvatsku ljevicu, »kao što je radio i proteklih osam godina«? I tko to nameće priču o revanšizmu u stranci, ili to svojim ishitrenim i nepromišljenim potezima čini jedino i isključivo sam Milanović?

Odluka o raspuštanju splitskog ogranka SDP-a dvojbena je što god mislili o Ivi Baldasaru, šefu splitskog SDP-a, koji nas je nepotizmom i neprihvatljivim odnosom prema ustaškim zločincima toliko puta zgrozio, ali zbog toga nikad nije došao pred strašni Milanovićev sud, koji mu je sada skinuo glavu tek nakon što se Baldasar prometnuo u najžešćeg Milanovićeva kritičara.

Pa ipak, ovdje uopće nije riječ o Baldasaru. Poslušno Milanovićevo predsjedništvo jednim potezom i bez pravog obrazloženja raspustilo je drugi najveći stranački ogranak u zemlji i iz SDP-a izbacilo preko tisuću članova, što je, zapravo, drakonska, nerecipročna i prekomjerna odluka, osobito s obzirom na činjenicu da je splitsko članstvo na nedavnim izborima većinski glasalo za Milanovića, a ne Komadinu, okrenuvši time leđa svom lokalnom čelniku.

Međutim, Milanović je cijelom ogranku presudio po kratkom postupku. Štoviše, čini se da je ovo tek početak velike čistke i da je nakon Splita na redu čelnik zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić, a onda vjerojatno i sam Komadina, kao personifikacija otpora autoritarnom i samovoljnom partijskom vođi, koji kao i svaki autokrat ne podnosi kritiku, premda se još prije nekoliko tjedana hvalio kako će u SDP-u i dalje stolovati pravo na kritiku, pa i neargumentiranu kritiku, a katkad i na klevetu.

Sve to navodi na zaključak da je SDP i definitivno odlučio okrenuti leđa unutarstranačkoj demokraciji i pluralizmu, kojim se Milanović još donedavno javno hvalio. Upravo unutarstranačka demokracija bila je jedna od rijetkih komparativnih prednosti SDP-a u odnosu na HDZ, tako da se ovo urušavanje demokratskih načela odlično uklapa u ukupnu demokratsku regresiju kroz koju upravo prolazi Hrvatska.

Ono što Tomislav Karamarko radi na državnoj, Milanović uspješno provodi na stranačkoj razini. A činjenica da se u SDP-u, umjesto konsolidacijom, bave sami sobom, i to u trenutku kada Hrvatskom vlada najnestabilnija i najdisfunkcionalnija vlada u povijesti zemlje, te da Hrvatska u ovom trenutku nema opoziciju, dovoljno svjedoči o (ne)odgovornosti trenutačnog vodstva SDP-a i njegovom (ne)demokratskom potencijalu.