U Hrvatskoj je samo 54 posto kućanstava s djecom.  Prvi put je više obitelji s jednim djetetom, nego onih s dvoje djece. Gotovo 30 posto parova je bez djece. Imati četvero  – postalo je svjetsko čudo.

To su podaci Državnog zavoda za statistiku. Prema posljednjem popisu iz 2011., imali smo 4,3 milijuna stanovnika, a demografi tvrde da nas je već danas manje od četiri milijuna.

O svemu tome ovdje se uglavnom naklapa i teoretizira u gluhe uši.

Političari vole udarati u sentimentalne žice nacije tužbalicama o slabom natalitetu, posebice oko izbora. Ali poslije se ništa ne mijenja. No, čak i ako se okanimo melosa o »izumiranju Hrvata«, rezultat je taj da se mirovinski sustav praktički već raspao.

U populističkom zanosu, Karamarko je lani iz opozicije obećao da će osigurati po tisuću eura za novorođenče, a onda je ispalo da za taj demografski impuls nema novca i mjera odgođena do jeseni. U međuvremenu su iz vlasti pale pitijske izjave kako će se davati »onima koji to zaslužuju, a ne siromašnima i potrebitima« (Karamarko), a zatim da je apsurdno dotirati obitelji koje će tih tisuću eura za bebu potrošiti na obiteljsko slavlje (ministrica socijale Bernardica Juretić). Ok, od jednokratne pomoći ionako nema vajde za natalitet, iako bi svakome dobro došla, ali zasad je čak i to pod velikim upitnikom.

A nema tu, zapravo, nikakve atomske fizike. Djece nema jer u Hrvatskoj nema posla, drugo jer se standard života srozava i za zaposlene, treće jer se u društvu mijenja stari patrijarhalni obrazac po kojemu je ženi bilo mjesto isključivo u kući i time su sva pitanja obiteljske rutine bila apsolvirana. A četvrto je to da država nema nikakvu populacijsku politiku kojom bi parirala danim okolnostima.

Ljudi koji rade iskilave se podižući samo dvoje djece, a oni koji se povlače po burzama rada o rađanju nemaju što ni razmišljati. Djeca jako puno koštaju i kad su mala, a kad krene škola, izdaci se množe s tri. Visoko školstvo se komercijalizira, kao i zdravstvo.

Mlade obitelji tek trebaju doći do stana, a od plaća jedva žive. U nedjelju nam je svratio nećak. On i žena kupili bi stančić, htjeli bi dijete.

Smiju li se usuditi dići kredit za pedesetak kvadrata kad ne znaju što će sutra biti s poslom? A ako nemaju stan, kako će imati bebu? Zašto za njih nema povlaštenih kredita sa simboličnom kamatom, a za mnoga poznata imena iz politike ih je bilo?

Drugi nećak završio je lijep fakultet, a ne radi već nekoliko godina, plaću ima samo žena. S prosječnom zaradom danas se ne da pregurati mjesec. Ma kako bi to oni imali dijete kad i njima dvoma roditelji još uvijek pomažu za osnovne potrebe?

Onda ima tu još jedna stvar. Osim ako nisi našao mjesto negdje u zavjetrini birokracije, u hrvatskom se kapitalizmu radi po cijeli dan, subotom i nedjeljom, svetkom i petkom.

Samo prigovaraj, pa ćeš završiti na cesti. Djeci treba posvetiti puno vremena. A kako kad mnogi roditelji ne ulaze u kuću prije sedam navečer ili rade u smjenama kojima nikad nema kraja?

Ukratko, dajte ljudima posla i malo više normalnog umjesto ropskog života, pa će biti i djece. Ili budite minimalno pošteni pa se manite patetike i djecu barem prestanite spominjati.