Kada domaći kritičari aktualne Vlade sve ovo što se događa u Hrvatskoj žele staviti u širi kontekst, onda najčešće upozoravaju kako je Hrvatska u svega nekoliko mjeseci otklizila u zagrljaj mađarskog autoritarca Viktora Orbana i poljskog euroskeptika i ultrakonzervativca Jaroslawa Kaczynskog. No oni na koje se takve optužbe odnose zbog toga se uopće ne zabrinjavaju. Štoviše, čini se da im društvo s Orbanom i Kaczynskim zapravo godi.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja zasad daje glavni ritam hrvatskoj vanjskoj politici, od toga uopće ne bježi. Repozicioniranje Hrvatske na »uspravnici« Jadran – Baltik  je i njezina glavna vanjskopolitička inicijativa, a urušavanje demokracije u zemljama koje leže na toj uspravnici uopće je ne zabrinjava. Grabar-Kitarović, naime, smatra da je riječ o unutarnjim stvarima tih zemalja, u koje se ona ne želi miješati, a isto očekuje i od drugih europskih država kada je riječ o onome što se događa u Hrvatskoj. Da se ne miješaju.

Diktatori su u zadnje vrijeme opet u modi, ne samo kod nas, nego i šire. Donedavno ozloglašeni Orban sada je velika europska zvijezda, nakon što su njegove ksenofobne ideje postale dijelom europskog političkog mainstreama. Političar koji je na najveću humanitarnu krizu s kojom se ujedinjena Europa suočila  prvi odgovorio srednjovjekovnim sredstvima, ogradivši Mađarsku bodljikavom žicom, ovih dana kreće na europsku turneju, na kojoj će  kolegama osobno predstaviti svoj plan  pretenciozno nazvan Schengen 2.0, a koji predviđa potpuno zatvaranje vanjskih europskih granica za izbjeglice.

I ne treba sumnjati kako će Orbanova vizija »tvrđave Europe« steći  poklonike ne samo među zemljama Višegradske skupine, nego i među članicama EU-a.

O tome svjedoči i najnoviji primjer Austrije koja je, uz Hrvatsku, za samo nekoliko mjeseci napravila najveći zaokret kada je riječ o izbjegličkoj politici, pretvorivši se od gostoljubive i solidarne države u zemlju s jednim od najrigidnijih azilantskih zakona, dok se u slučaju Hrvatske taj zaokret proteže i na sustavnu eroziju pravne države i demokratskih standarda, što Austriju najvjerojatnije tek čeka.  

No, apostoli naše konzervativne revolucije koji na Orbana, Kaczinskog i njihova postignuća gledaju s neskrivenim divljenjem i zavišću, ne bi trebali izgubiti iz vida još jednu važnu činjenicu. Kolikogod se okretali prema sjeveru i očijukali s tamošnjim europskim autokratima, oni nikad neće postati njihovo društvo, ne samo zato što Orban i Kaczynski, za razliku od njih, znaju kako se suprotstaviti »diktatu izvana«.

Naše autokrate i diktatorčiće, naime, Zapad će uvijek trpati u isti koš s njihovim balkanskim pandanima, baš kao što je to ovih dana napravio i ugledni časopis Foreign Policy u svojoj analizi nove generacije balkanskih autokrata, koji na Zapadu govore ono što zapadne uši vole čuti, dok kod kuće zatiru demokraciju. Hrvatski su neprijatelji demokracije ovdje u istom društvu ne s europskim, nego s balkanskim autokratima: s Aleksandrom Vučićem u Srbiji, Milom  Đukanovićem u Crnoj Gori te Nikolom Gruevskim i Đorgeom Ivanovim u Makedoniji. Nova je »domoljubna« Vlada Hrvatsku tako u samo tri mjeseca uspjela vratiti tamo odakle je ova nesretna zemlja prije dva i pol desetljeća krenula: na Balkan, i to autokratski i despotski Balkan.