Kada bismo u jednoj rečenici morali opisati što to Europska unija očekuje od svoje najmlađe članice i njezine regionalne politike, onda bismo mogli reći da je to zahtjev Hrvatskoj da bude konstruktivan akter u susjedstvu, da ne stvara dodatne probleme ondje gdje problema ionako ima previše te da ne odmaže procesu ujedinjenja Europe.

Od Hrvatske se, naime, očekivalo da će znati kapitalizirati činjenicu da je upravo naša zemlja prošla trnovit tranzicijski put te da njezin europski uspjeh može biti primjer ostalim zemljama regije. Svaka racionalna politika, naime, učila bi na vlastitim pogreškama, ali i na pogreškama drugih. Slovenija je, primjerice, svojedobno u Bruxellesu uživala status eksperta za Balkan i bila most između Unije i Balkana, no onda je višestruka slovenska blokada hrvatskih pristupnih pregovora preko noći upropastila višegodišnji slovenski trud. Nakon tog diplomatskog debakla tadašnji slovenski premijer Borut Pahor pokrenuo je diplomatsku inicijativu Brdo kojoj je prvenstveni cilj bio sanirati štetu koju je Slovenija pretrpjela u regiji zbog nepromišljene blokade Hrvatske, no ta je sanacija uglavnom pretrpjela neuspjeh i Slovenija je bila prisiljena na povlačenje s Balkana i prepuštanje Hrvatskoj uloge mosta prema Balkanu, što je Sloveniji nanijelo znatnu političku i gospodarsku štetu.

No prošla je hrvatska Vlada, blago rečeno, slabo iskoristila priliku koja joj se ukazala neočekivanim i iznenadnim slovenskim uzmakom. Štoviše, nakon kratkog prijelaznog razdoblja uslijedili su uglavnom nepotrebni i apsurdni verbalni ratovi sa skoro svim susjedima, što je dovelo do toga da su Ljubljana, Budimpešta i Beograd uoči prošlih hrvatskih izbora unisono i otvoreno navijali za pobjedu opozicije, što je nezabilježeno na ovim prostorima, iako će se kasnije pokazati da su očekivanja koja su susjedne zemlje imale od smjene vlasti u Hrvatskoj uglavnom ostala neispunjena.

Nije slučajno da je novi šef hrvatske diplomacije Miro Kovač odmah po formiranju nove Vlade krenuo u svojevrsnu sanaciju narušenih odnosa sa susjednim zemljama. Osim što se radilo o priznanju da stvari tako dugoročno ne mogu funkcionirati, Kovač je tom diplomatskom ofenzivom pokazao da shvaća temeljno očekivanje od Hrvatske s početka ovog teksta: da Hrvatska ne smije biti prznica koja će se svađati sa svima i država koja ne vidi šire od vlastitih nacionalističkih frustracija, a pogotovo to ne smije u situaciji kada se u regiji ponovno prelamaju interesi velikih sila, kao što je to sada slučaj sa Srbijom i njezinim izvlačenjem iz ruske orbite.

No Kovačeva ofenziva završila je još većom katastrofom. Hrvatska je danas posvađanija sa Srbijom nego što je bila u vrijeme Zorana Milanovića. Zato je sada, nakon što je Aleksandar Vučić iz još jedne izborne histerije izašao jači nego ikada – i to uz nesebičnu pomoć hrvatskih nacionalista – doista zadnji trenutak za otrežnjenje u Zagrebu. Upravo sada, naime, ukazuje se nova prilika za izravne razgovore Zagreba i Beograda, na kojima bi dvije strane trebale pokušati uspostaviti narušeno povjerenje i izgladiti nesporazume, umjesto da Hrvatska i dalje zloupotrebljava vlastito članstvo u EU za rješavanje bilateralnih problema sa Srbijom. Prilika koju bi odgovorna vlada morala iskoristiti.