Vlada priprema (novu) mirovinsku reformu, za punu mirovinu radit će se do 67 godina, a prijevremena može tri godine ranije. Spadam među najveće zagovornike što dužeg rada. Mislim da je za svakoga dobro da ostane okupiran u svojoj struci koliko god može, pa čak i malo preko toga.

Aktivan čovjek je zadovoljan, ne povlači se u sebe, osjeća se korisnim za društvo, zdravijim, komunicira i surađuje sa svim generacijama i iz toga crpi snagu i optimizam koje rutina umirovljeničkog života lako raspe u prah i pepeo.

Naravno, to je isplativo i za zajednicu, broj penzionera zamalo je dostigao broj zaposlenih, fondovi su tanki, a sve se dulje živi. Dvije muhe jednim udarcem. Odlično. U ovome bih, dakle, ja bila veliki podržavatelj Vlade. Svejedno  nisam. Jer svi mi jako dobro znamo kako stvari stoje u Hrvatskoj.

Tisuće i tisuće radnika više ne može naći poslodavca nakon što su ih otjerali kao »tehnološki višak« ili su im firme propale. Govorimo o građanima koji su prešli 45 godina, a koje se ovdje kod nas smatra prestarima da bi ih se uopće uzelo u razmatranje. Tvrtke više vole mlade koji su jeftini, a uz to obično podatniji i krotkiji prema zahtjevima menadžmenta.

U mojoj struci, stotine kolega od 40-ak godina dobilo je proteklih godina otkaze. Ljudi u punoj radnoj formi, iskusni i s izgrađenim profesionalnim integritetom, nemaju kamo ujutro otići. Ako ih tko pokatkad i angažira honorarno, platit će im neku bijednu crkavicu. Ucjena je to. A o mirovini nemaju što ni misliti.

Nitko ih više neće zaposliti. Kakva mirovina, kakav staž. Njima se u Hrvatskoj već pokazuje put na groblje slonova. Otpuštene novinarke doma pletu džempere. Otpušteni novinari sjede po kavama i sanjaju o boljim vremenima. Otprilike je isto i u drugim zanimanjima.

Problem s ovim produljenjem staža je to što će vlast, po običaju, napraviti posao napola. Jer, ako žele da se radi do 67, onda je potrebno donijeti i niz zakonskih amortizera da se firme obeshrabre u otpuštanjima starijih zaposlenika.

A toga nema. U našem Zakonu o radu zapisana je sugestija poslovodstvima da se kod restrukturiranja i reorganizacije posla, »vodi računa« o kadru s dužim radnim stažom, odnosno preporuča se da baš njih prve ne trknu na ulicu. Ali što s tim kad praktički nitko ne snosi posljedice? Kad se leti, stariji lete prvi. Jedna liječnica specijalistica kod koje povremeno odlazim, ima 80 godina i još radi, i to fenomenalno. Ali ona radi kod sebe. Da je bila nečija zaposlenica, radosno bi je se riješili još prije 20 godina.

U Njemačkoj je, recimo, tvrtkama tako skupo otpustiti ljude koji su dugo u radnom procesu, da se u to malotko upušta. U mnogim zemljama EU-a postoje razni modeli zaštite starijih radnika od otkaza. Takav red stvorile su odgovorne države. Poslodavci mogu rogoboriti, ali obavezni su se ponašati kako se traži.

Hrvatska je već sad najgora u EU po udjelu zaposlenih radnika između 55 i 65 godina. U perspektivi će mase ljudi od 50-ak godina biti bez problema otpuštane, kao i do sada, a uvjete za mirovinu nikad neće moći ispuniti. Ukratko, posljedice ove »reforme« bit će u našim tržišnim okolnostima strašne. Društvo vulgarnog profita, siromaštva i jada.