Dinamo je ostvario željeno, nije izgubio na Rujevici, i tako stavio hipoteku na jedanaesti naslov prvaka zaredom. Četiri kola prije kraja ima četiri boda prednosti. Riječki snovi o naslovu nisu još umrli, ali mogli bi živjeti kratko… Jučer su Riječani bili bez baruta. Nije dovoljno htjeti, treba i – znati. Bez rizika nema dobitka. A Rijeka je u nekim fazama igrala kukavički. Posebice u drugom poluvremenu kada se ugasio plamen igre. Ostao je samo pepeo. Za pobjedu je možda nedostajao potez. Posebice u prvoj dionici. Jer nastavak je bio, barem što se Rijeke tiče, za zaborav. Riječani se, na svoju žalost, neće moći žaliti niti na suđenje. Jer, Bruno Marić odradio je posao bez greške. Bio je bolji od – utakmice!    »Cholista« po nogometnom opredjeljenju modernog vremena (nakon što je Diego Simeone – Cholo, razmontirao igračku Barcelonu), Matjaž Kek složio je momčad u očekivanom rasporedu na prednji pogon (Tomasov, Gavranović, Matei, Bezjak), ali po svojim načelima igre. Kekovskim. Agresija, trka i popunjavanje prostora. Radnički nogomet, od igrača se traži žrtvovanje osobnih ambicija (individualnosti) u službi  kolektiva. U rasporedu 4-2-3-1, odnosno 4-1-4-1, s Malešom na Ćoriću, isturenim u veznom trokutu s Machadom i Antolićem. Rijekina obrana na 40 metara, visoko. Ona tri vezna nisu značila i dominaciju na sredini. Niti je Dinamo igrao napadački bez obzira na činjenicu što su u sastavu  bili – Soudani, Henriquez i Fernandes. Više su do odmora držali daleko »bekove« Ristovskog i Zutu, trčali za njima. Rijeka je bila konkretnija, iako ne i opasna u konstrukciji igre. Pucali su niti komunikacije u gustoj »modroj šumi« defenzivne igre. Dva trenera, Kek i Zoran Mamić, dvije ekipe koje se veoma dobro poznaju. U dobru i zlu… Tomasov je napadao Matela, ali je u fazi obrane morao zatvarati Antolića, u službi obrane svoje  usluge je stavio i Gavranović. Taktički je sve razrađeno do najsitnijeg detalja. Bezjak je držao pod uzbunom oba stopera Dinama. Skratili su teren jedni i drugi, teško je bilo izaći iz »sedviča«. Ubili su ljepotu nogometa na oltaru taktičke discipline. Jer, Dinamu je bilo najvažnije ne izgubiti, a Rijeka je morala pobijediti da bi četiri kola prije kraja otvorila bitku za naslov. Ali ne grlom u jagode. Nije se primjetilo  da je Dinamo kvalitetniji, Rijeka je dobro stajala u dvije linije, brzo neutralizirala svaku modru zamisao. Čekala se greška ili potez genijalnosti… U okovima taktike. Zoran Mamić zaigra je kartu – Rog. Matjaž Kek je nakon manje od sat vremena pokazao zbog čega je u nekoliko navrata Močinić uskakao umjesto Gavranovića, na onoj isturenijoj poziciji vezne linije, odnosno druge špice. Konačno u ulozi igrača od kojega se traži lopta koja će  prepoloviti suparničku obranu. Lopta za Bezjaka, Tomasova… Ne i Mateija, koji je u 64. minuti svoje mjesto prepustio Vešoviću.  Brzinu je Kek pretpostavio maštovitosti. Riječanima je trebala pobjeda, željela je uspjeh nad liderom prvenstva, ali je malo napravila da se to ostvari. U nastavku daleko od modrog kaznenog prostora. Rijetke su bile akcije »jedan na jedan«, a još manje je bilo kombinacija od nekoliko dodira lopte. Sve skupa premalo da bi se dobio Dinamo. Posebice ako znamo da su proljetna pojačanja, Gavranović i Matei, posljednjih pola sata bili pod – tušem… Utakmicu nećemo dugo pamtiti. Golova nije bilo, igre malo, a radosti još manje…

Oni koji se na Rujevici tješe da Rijeka nije izgubila (12. remi!), imaju ozbiljnih problema sa samim sobom. Rijeka je jučer pokazala premalo da bi istaknula kandidaturu za naslov prvaka. Dobila prvaka!