Dva paralelna jučerašnja događaja zorno su pokazala kakav to zaokret od ideoloških, prema strogo ekonomskim i životnim temama, sprema HDZ, na čelu s upravo reizabranim Karamarkom koji je upravo to najavio u nedjelju, nakon što su mu u stranci ovjerili novi mandat.

Šef HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade poveo je, dakle, nekoliko ministara i cijelu svitu zamjenika i pomoćnika iz osam ministarstava na sastanak s braniteljskom ekipom iz prosvjednog Šatora u zagrebačkoj Savskoj ulici. To je jedan od ta dva događaja. Za organizaciju takvog političkog spektakla masivnih razmjera nije bilo nikakvoga povoda.

Smanjeni braniteljski proračun je usvojen, ministar Medved je živ i zdrav i valjda radi sve redovne poslove koji su mu povjereni. Nije se ništa novo dogodilo. Asteroid nije pao na Zemlju. Hrvatska nije u ratu. Zakoni o hrvatskim braniteljima se primjenjuju sto posto i to godišnje prosječno košta lijepih šest milijardi kuna, bez dodataka na lokalnim razinama.

A ako se istinskoga razloga ne vidi, znači da su razlozi ideološko-populistički, PR-ovski i politikantski. Izvan ovoga što sada imaju, Karamarko nema što obećati Šatoru, sve što je njegova Vlada imala reći, rekla im je budžetskim iznosom. Mali dio tog novca može se vjerojatno drugačije kanalizirati, ali zato na čelu Ministarstva branitelja sjede HDZ-ov ministar i njegovi suradnici, i to je sve. Je li tako? Jest.

Stoga je posve jasno da Karamarkova grandiozna predstava ima težinu jeftinog showa za skupljanje aplauza. Da se on pokaže kao veliki patron braniteljske populacije, domoljub i Hrvat prve vrste i neustrašivi barjaktar HDZ-ove stare i otrcane parole o dignitetu hrvatskih branitelja, ma što to u našem kontekstu značilo.      

No, dok se prvi potpredsjednik Vlade – po novome, navodno, do daske posvećen radnim mjestima i boljem životu svih građana – u Ministrstvu branitelja igrao moći na čelu delagacije iz osam ministarstava, još jedan sastanak Vlade sa sindikatima je neslavno propao. Zašto? Zato što ga je Karamarkova Vlada pedantno bojkotirala. To je taj drugi događaj.

Od svih pregovarača iz vlasti sa zaposlenicima javnih službi, u Sindikalnom domu pojavio se samo jedan zabludjeli pomoćnik ministra kulture (!). A i taj se malo promeškoljio pa, kad je vidio da je jedini, i on je skupio krpe i otišao. Ne samo da ni ovoga puta nije došao premijer Orešković, koga su sindikati, barem za početak procesa, željeli vidjeti na drugoj strani stola. Ne samo da se oko ovih pregovora s profesorima, znanstvenicima, liječnicima i ostalima nije mobiliziralo osam ministarstava kao na paralelnom sastanku u Savskoj. Nego im se, osim onog Hasanbegovićevog marljivca, iz Vlade nije ukazala ni živa duša. O Karamarku, naravno, da se i ne govori, on je imao pametnijeg posla.

Tako je sindikatima ostalo da se tješe pozivnim pismom u kome ih se časti raznim komplimentima o njihovoj važnosti i značaju te im se upućuje na znanje kako Vlada ima »snažnu želju za konstruktivnim socijalnim dijalogom«.

Kako je »snažna« ta želja, vidjeli smo jučer i već nekoliko puta do jučer. Za rad i prava iz rada nema volje, pa ni vremena, za bijesne gliste ima koliko hoćeš. Zaokret? Kako da ne.