Bit će da je kriv Sveti Leopold Bogdan Mandić. Nema što drugo biti. Ili on, ili ono mahom dobrohotno ljudstvo koje se na dan njegova dolaska tiskalo ispred Zagrebačke katedrale da bi vidjeli malo tijelo koje se, svemu usprkos, raspalo nije, pa ga nose katkad naokolo da bi ga vidjeli i oni koji ne mogu do svečeve Padove.

 Bilo je, doduše, kako je na ovakvim masovnim okupljanjima pred crkvama i red, nešto sitno starijih gospođa koje bi se, da treba, progurale i kroz kordon najžešćih nogometnih navijača samo da mogu doma kazati da su ga prve vidjele i dotaknule. Iz prve ruke se da posvjedočiti i kako je personal nekih od obližnjih restorana tjerao sa štekata ubogi neki svijet koji je baš taj dan poželio, ono malo kuna što su ih na cesti skupili za dana, potrošiti na kavu, pa da se i oni osjećaju kao dio velikog događanja naroda. Ali, opet iz prve ruke valja reći i to da je o omalenom Svecu, sve da o njemu pojma nemate, teško išta loše reći, baš kao što nije teško razumjeti one koji su došli i tu potražiti neko čudo, ozdravljenje, milost, neko odrješenje grijeha što im ga ovozemaljska pravila i poredak jednostavno ne daju. Ljudski je to.  

– Bio je za naše pojmove neugledan, a neponovljivo velik. Imao je ljubavi za sve, lijepe riječi za sve – kazuje tako gospodin koji je iz Omiša potegnuo do Zagreba vidjeti Mandića. Na upit, jesmo li štogod od Sveca naučili, ili ipak nismo, odgovara mudro: »Kako tko.« Leo a nije Messi, reče neki mladi šeret sa strane. Da ga je čuo, Svetac se garant naljutio ne bi. Uostalom, tko je 30 godina ispovijedao ljude po cijeli bogovetni dan, naslušao se svega. Da je samo tog ispovijedanje bilo bi za naklon, jer ljudi su taman takvi da rade svašta, a onda pričaju svašta. 

Ispod radara

E, da pričati svašta. Recimo k’o prvi potpredsjednik Vlade kada ne znaš je li lapsus ili namjera kada prisnaži da će tisuću eura za bebe dobiti oni koji su to zaslužili, a ne siromašni i potrebiti. Rečenica taman takva da se s njom igraš do u besvijest, bilo da si siromašan i potrebit, bilo da si zaslužan a da pojma nemaš zašto. Ništa manje nije dirljivo gledati ni što se događa kad navrati izaslanik State Departmenta za pitanje holokausta pa u četiri oka objasni mudrom rukovodstvu ove naše male države da je fašizam, da je NDH zlo. Ma, čim čovjek zamakne iza ugla eto ti naših prvaka kako uz fašizam dodaju i malo totalitarizma, ne bi li čim lakše mogli potegnuti onu »radili mi, ali brate i vi ste«. Pa se vrtimo u krug, jer što ti je na ovim prostorima i politika i život ako svako malo ne vraćaš dugove stare sto godina. Dalo bi se prozboriti koju i o susretima na marginama, na behar što miriše i razgovore na otvorenom predsjednice naše Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika njihovog Aleksandra Vučića, mada u njima očito nikad neće u zraku biti one diplomatske nježnosti koja je lebdjela naokolo kad su se onomad tako sastajali Jadranka Kosor i Borut Pahor. Dalo bi se svašta, ako vam je do devastiranja vlastitih živaca. Jer, vazda je svega lošega s čim se čovjek, ako ništa, našaliti može. A kad je tako onda nam ono malo dobra često prođe ispod radara, tim više ako je ono stiglo s neočekivane neke strane, iz Bruxellesa recimo.

Ruža Tomašić je hrvatska eurozastupnica. Da je ovih dana doma, da ima stranku koja se prikrpala vladajućoj domoljubnoj koaliciji k’o što je recimo Ivan Tepeš ima, garant bi ovih dana i sama trošila glasnice na ustaše i partizane, fašizam i komunizam, tisuću eura za zaslužne i nezaslužne. Da je doma jamačno bi pozdravila odluku vodstva HRT-a da svu tehniku upregne u izravni prijenos dočeka tijela svečeva, rekla koju o preustroju policije koja sama sebe pljačka taman da tiskovine izvuku njenu fotografiju u kanadskoj policijskoj uniformi, prozvala Milorada Pupovca kad je već to ovih dana ultimativan hit među pravaškim življem. No, nije doma već je u EU parlamentu. Pa se nije uhvatila politikanstva nego života. Njeno izvješće kojim traži od Europske komisije da malim obalnim ribarima vrati mogućnost lova njihovim tradicionalnim alatima, usvojeno je velikom većinom glasova na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. Time je, kažu izvještaji, izvješće postalo službeni stav Parlamenta i Komisija ga mora uzeti u obzir pri budućim promjenama EU ribarstva. Tomašić traži i da malim ribarima bude dostupniji novac iz Europskih fondova, traži da im je dostupnija edukacija, traži da europska pravila budu takva da poštuju raznolikost i različitost. A te je raznolikosti uz obalu koliko je otoka, mali milijun. Svaka vala je drugačija, svaka brodica je drugačija, žulji na staračkim rukama su drugačiji. Ne krpa se mriža svuda isto, ne stavlja isti mamac na udicu, nisu iste pošte, nije ista riba. Ista je samo muka u onoga tko na otoku živi, baš kao što je isto nerazumijevanje u birokrata koji misle da sama na gradele skače pije nego je dobiju u pjatu, pa još isfiletiranu. 

Iz Bruxellesa se bolje vidi

Ribolova za osobne potrebe, tako se zove ono čega je umalo nestalo. A valjda neće, između ostalog zahvaljujući angažmanu Ruže Tomašić i ljudi od mora i znanosti kao što je primjerice Alen Soldo, predstojnik diplomskog studija Morskog ribarstva na Odjelu za studije mora u Splitu.  

   Vrag će ga znati je li to sve bilo na pameti Ruži Tomašić, ili je samo osvijestila da joj se jedan dan valja vratiti na Korčulu, tamo gdje je i brodica i malih ribara. Činjenica međutim jest da je uradila dobar posao. A činjenica, sve se čini jest i to da ga nikad uradila ne bi da nije praktički ostala bez stranke, pa se odmaknula od tema koji nose instant »uspjehe« i dugoročno ništa osim kolektivne nam frustracije zbog koje također stojimo u redu pred sarkofagom s davno preminulim svecem. Iz daleka se bolje vidi, tko hoće vidjeti. Jest, doduše malo pretjerano ići sve do Bruxellesa da bi se vidjela svaka naša vala, moglo bi se to i s manje distance, ali neka je makar ovako i makar katkad. I to je neki pomak, jer, onomad je i bolje i šire od Tomašić sve vidio primjerice Tonči Tadić, ma lokalni pametnjakovići nisu to razumjeli, a Bruxelles je bio daleko. 

Elem, moglo bi biti i mreže i tunja i ribanja za osobne potrebe. Tako je to »globalno«. Lokalno je tako kako je, taman tako da se ljudstvo koje bi vidjelo Svetog Leopolda Bogdana Mandića ni pobrojati ne može. Traži se čudo i veće od čuda u Bruxellesu. Samo, ni sveci nisu svemogući i svakog čuda za tri dana. Svetac će natrag u Padovu , a mi tamo odakle nikad ni otišli nismo, u to lijepo bespuće povijesne nam zbiljnost, nama najdraže.