Radi li se ipak samo o tome da Tomislav Karamarko zapravo želi pomoći Aleksandru Vučiću uoči skorašnjih izvanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji, koji su vjerojatno i zadnja prilika Vučiću da učvrsti svoj politički položaj u Srbiji? Jasno je da to nije jedino moguće objašnjenje ove pomalo nevjerojatne i neuvjerljive blokade pregovora Srbije i Europske unije od strane Hrvatske, no druga objašnjenja upućivala bi na zaključak da su odgovorni u Banskim dvorima potpuno neupućeni u funkcioniranje EU-a kada je riječ o politici proširenja, ali i da su prespavali posljednjih nekoliko godina hrvatskih pristupnih pregovora, koje su bile opterećene više manje neuspješnim pokušajima slovenskih blokada.

A kako u to ipak ne želimo povjerovati, znajući da je Karamarko u to vrijeme sjedio u vladi Jadranke Kosor, pretpostavimo da je ovdje možda riječ o barem prešutnom suglasju, ako već ne i o pravom dogovoru, od kojeg, kako vjerojatno pretpostavljaju u Zagrebu i Beogradu, mogu profitirati i jedna i druga strana u ovom apsurdnom sporu. Za takvu tezu, naime, možemo ponuditi nekoliko uvjerljivih argumenata.

Unatoč histeričnoj atmosferi koja posljednjih godina krasi odnose dvaju »neprijateljskih« susjeda, i unatoč činjenici da i Karamarko i Vučić u svojim zemljama brižno grade imidž tvrdih, nacionalističkih političara, njih se dvojica dugo poznaju i još bolje surađuju, što je naročito došlo do izražaja tijekom predizborne kampanje uoči posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, kada je Vučić prilično otvoreno navijao za poraz Zorana Milanovića i pobjedu Karamarka. Time je, naravno, prešao granicu uobičajenog diplomatskog ponašanja kada je riječ o odnosu suverenih država, no još je zanimljivije da u tome nije bio usamljen, jer su slične poruke stizale i iz Budimpešte i Ljubljane. Srbija, Mađarska i Slovenija, naime, u jeku izbjegličke krize koja je dodatno zaoštrila ionako krhke odnose u regiji, otvoreno su priželjkivale poraz nepredvidivog i konfliktnog Milanovića na hrvatskim izborima, što je nezabilježeno čak i na ovim prostorima, pri čemu su, što je još zanimljivije, u svakom trenutku imale eksplicitnu potporu u to vrijeme opozicijskog HDZ-a, što je u konsolidiranim demokracijama posve nedopustivo.

Vučić je s mađarskim i slovenskim političarima, a osobito mađarskim i slovenskim šefovima diplomacija Peterom Szijjartom i Karlom Erjavcem – sudjelovao u podizanju svojevrsnog diplomatskog zida prema tadašnjoj hrvatskoj vladi i osobito premijeru Zoranu Milanoviću, na čiji su se račun redale brojne optužbe, koje su zbog Milanovićeve prgavosti i manjka diplomatskog takta ponekad bile opravdane, ali ponekad i nisu. Bilo kako bilo, Vučić je pridonio dezavuiranju Milanovića, čime je izravno pomogao Karamarku. Štoviše, Vučić je svojedobno požurio prvi čestitati Karamarku na pobjedi, i to u trenutku kada je, samo dan poslije izbora, ta pobjeda bila tijesna i neizvjesna, priželjkujući, kako je napisao na svom Twitter profilu, »bolju suradnju i stabilizaciju u regiji«.

Je li pretjerano zaključiti da Karamarko sada vraća uslugu Vučiću? Aktualna blokada pregovora Srbije i EU od strane Hrvatske nedvojbeno pomaže Vučiću u ovom za njega krucijalnom trenutku, kada je Srbija u teškoj situaciji i kada aktualni premijer Srbije pokušava cementirati svoju vlast prije nego što njegova popularnost počne neumitno slabiti, iako se dosad pokazalo da glavni Vučićev problem nije kako pobijediti, nego što učiniti s pobjedom, no to je druga tema. Vučić je s jedne strane u Srbiji izložen stalnim kritikama i optužbama zbog svoje navodne popustljivosti prema zahtjevima Bruxellesa, pogotovo kada je riječ o Kosovu, dok najnoviji diplomatski rat s Hrvatskom srpskom premijeru ponovno pruža mogućnost da se pred srpskim biračima predstavi kao odlučan lider i neumoran i nepopustljiv borac za srpske interese, kao političar koji, kako je poručio, »nikad neće pristati na hrvatske ucjene«, a pogotovo neće pristati da ga se »ponižava« i »omalovažava«. Zahvaljujući neuvjerljivoj hrvatskoj blokadi, dakle, Vučić ponovno postaje borbeni zaštitnik interesa Srbije, njezinog nacionalnog ponosa, dok na drugoj strani Karamarko koristi svaku priliku da zamaskira poraznu činjenicu da je njegova vlada potpuno blokirana i bez ikakvih rezultata zahvaljujući tegobnim odnosima HDZ-a i Mosta, te da je ta politička blokada u kojoj se Hrvatska trenutačno nalazi ujedno i jedina blokada za koju je Karamarkova vlada sposobna.

Lako je, dakle, moguće da se ovdje radi samo o još jednoj predstavi kakvih smo se na ovim prostorima nagledali u proteklih dvadesetak godina, pogotovo zbog činjenice da je nemoguće da u Zagrebu ne shvaćaju da je ta tobožnja blokada Srbije, za koju Hrvatska nije našla nijednog saveznika unutar Unije i koja će naposljetku više naškoditi Hrvatskoj nego Srbiji, unaprijed osuđena na neuspjeh. Dobro se, naime, prisjetiti hrvatsko-slovenskih ribarskih ratova koji su se nakon propasti sporazuma Račan-Drnovšek vodili u Piranskom zaljevu, kojima nije nedostajalo dramatičnosti, da bi se potom otkrilo kako se radilo o brižljivo režiranim sukobima, u čijoj su režiji sudjelovali najviši političari s jedne i druge strane, kao i njihove tajne službe. Kao i toliko puta prije, i tada se pokazalo da naši političari jednostavno ne mogu (pre)živjeti bez neprijatelja izvana, bez kojih su poput riba na suhom. Čini se da se odonda, na žalost, malo toga promijenilo.