Otkako se Kup prvaka bogato udao za sponzore (1992.), promijenio prezime u Ligu prvaka, nijedna momčad nije uspjela obraniti »kantu s velikim ušima«. Neće to poći za rukom niti Barceloni, ekipi koja je pomaknula granice nogometa, s igračima koji su se spustili iz Svemira.

Naravno, na čelu s Messijem, koji nije zabio petu utakmicu zaredom. Zvono za uzbunu i razlog zbog čega je Barcelona zapela u živom blatu »tehnike i taktike« Argentinca Diega Simeonea, trenera Atletico Madrida.

U više od pola stoljeća samo su Celtic, Ajax, PSV i Manchester United osvojili Kup prvaka, prvenstvo i domaći kup. Od 2009. godine uspjelo je to Barceloni, Interu, Bayernu i opet Barceloni. Barcelona je trebala ispisati nove stranice povijesti. Osvojiti sve (više od toga!), obraniti Ligu prvaka… Diego Simeone je katalonsku čaroliju (Messi, Neymar, Suarez) pretvorio u pepeo.

Argentinac (28. travnja proslavit će 46. rođendan), vratio je Barcelonu na zemlju. Ratnik koji obranom (kako grozno zvuči!) nameće suparniku (i Barceloni) svoju igru napadajući visoko i žestoko. Osvajanjem lopte. Bez igračke u nogama i tiki-taka je – mlaka voda. Cholo zna kako zadati bol suparnicima.

Prije 10 godina, uoči utakmice za prvaka njegova Estudiantesa i Boca Juniorsa igračima je pokazao djelove filma »Svaka božja nedjelja«, monolog Al Pacina (redatelj Oliver Stone, ženska uloga Cameron Diaz). Colchoneros igraju svaku utakmicu kao da prije početka traže inspiraciju u Al Pacinu. »Ako u oči pogledaš svog suigrača, vidjet ćeš čovjeka spremnog žrtvovati se za ekipu, svjestan da će to isto učiniti kada na vas dođe red«.

Simeone ima ekipu u kojoj si svi pomažu, drugim riječima plitka i elastična, s napadačima koji pritišću suparničku obranu. I defenzivnim igračima koji napadaju. Napadaju se i brane. Svi trče. »Nikad ne gubite vjeru!«.  Atletico podrazumijeva uvijek borbu protiv jačih rivala. »Po pitanju timskog duha mi smo među najboljima…«, tvrde Simeonovi ratnici. Majstori »catenaccija«? Matjažu Keku diže se kosa na glavi, skače mu krvni tlak.

Talijanski sudac Rizzoli nije dosudio kazneni udarac za Barcelonu u sudačkom vremenu. Da se dogodilo u HNL-u, došlo bi do kolektivne histerije. Svi bi vrištali. Oko sokolovo Mateo Beusan filozofirao bi, objašnjenja bi bila zavisno o tome tko je oštećen (?), treneri i klupski djelatnici divljali. U plastičnim opisima bila bi to – oružana pljačka. Naručena naravno. Predsjednik Barcelone, Josef Maria Bartomeu: »Vidjeli smo kazneni udarac, ali sudac  nije. Šteta, nesreća. Ali ne smijemo kritizirati suca, slabo smo igrali. Čestitke Atleticu«.

Na našim prostorima unaprijed se svi bave sucima. I ozbiljne osobe (trebale bi biti), koje žive od nogometa. Matocu, sucu utakmice Lokomotiva – Rijeka stavljen je teret na leđa. Čudna igra.

U Zagrebu sudi sudac iz Zaprešića? Manje je bitno odakle je od toga koje je kvalitete i koliki mu je kredibilitet. Koliko mu se vjeruje. U Hrvatskoj svi viču »držite lopova« s rukom u tuđem džepu… Tko može objasniti da splitski suci ne žele suditi utakmice između Hajduka i Splita? Jednostavno žele mirno živjeti u svom gradu. Nekada je Josip Pino Glažar sudio drugoligaške derbije Rijeke i Orijenta, a stanovao je (još uvijek stanuje) pedeset metara od igrališta Orijenta na Krimeji.