U dva smo dana doživjeli da nas predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarovića dva puta iznenadi neočekivanim, a svakako nenajavljenim potezima. U ponedjeljak je nakon sastanka s posebnim izaslanikom američkog State Departmenta za pitanja holokausta Nicolasom Deanom kazala je za ustaški režim da je zločinački režim, a Nezavisnu Državu Hrvatsku nazvala je takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ono »takozvana« ispred NDH u Hrvatskoj se nije moglo čuti u posljednjih četvrt stoljeća, a ako ćemo pravo, to »takozvano« ispred NDH je potpuno suvišno. 

Predsjednica Republike je, očito pod pritiskom dnevnih događaja i odluka Koordinacije židovskih općina i Srpskog narodnog vijeća da ne idu u Jasenovac na komemoraciju koja se održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora progovorila o ustaškom režimu kao zločinačkom režimu na domaćem terenu, odnosno u  Hrvatskoj, što do sada nije činila. Ona je govorila o ustaškom režimu u inozemstvu. Primjerice, za vrijeme prošlosrpanjskog posjeta Yad Vashemu u Izraelu govorila je o kolaboracionističkom ustaškom režimu i o tome da je taj režim »donio strašna stradanja židovskoj zajednici, ali i Romima, Srbima i Hrvatima te svima onima koja se smatralo neprijateljima režima onoga vremena«. Tada je postavljeno i pitanje ima li predsjednica Republike jednu priču za domaću, a drugu za međunarodnu publiku. Mogućnost velike blamaže i opasnost od nje, odnosno komemoracije u Jasenovcu bez organizacija koje predstavljaju žrtvu, zasigurno je potaknula Grabar-Kitarović da ustaški režim osudi i pred domaćom publikom. 

Druga je neočekivanost sastanak s predsjednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vučićem na marginama Međunarodnog sajma gospodarstva u Mostaru. Kako je izvijestila Hina, razgovaralo se o bilateralnim odnosima, ali ne i o pristupnim pregovorima Srbije o ulasku u Europsku uniju. Novi moment u odnosima između dviju država koji i inače nisu idilični jest to što Hrvatska nije dala suglasnost za otvaranje pregovaračkog poglavlja 23 koje obuhvaća pravosuđe i temeljna prava. Prije nekoliko dana u ovoj je rubrici napisano da je to što Hrvatska ne blokira Srbiji poglavlje 23 dobra vijest. U međuvremenu je u petak poslijepodne objavljeno da Hrvatska nije dala suglasnost za otvaranje tog poglavlja što svi tumače kao blokadu, barem tog poglavlja. Grabar-Kitarović tvrdi da nije riječ o blokadi ili ultimatumu Hrvatske Srbije, već o kriterijima koje Srbija treba ispuniti. Diplomatski i politički Hrvatska će se, bude li inizistirala na blokadi, naći u sličnoj situaciji u kojoj je bila Slovenija kada je hrvatske pristupne pregovore blokirala u nizu poglavlja zbog neriješenog graničnog spora na moru. Naime, 27 država članica EU-a dalo je suglasnost za otvaranje tog poglavlja, jedino Hrvatska nije. Tehnički, Hrvatska za sada nije blokirala pregovore o poglavlju 23, a hoće li to doista biti blokada, znat ćemo u drugoj polovici srpnja, kada bi trebalo biti organizirano otvaranje poglavlja. 

Hrvatska ima dva prigovora. Prvi je zastupljenost manjina, odnosno predstavljenost Hrvata u Srbiji u Narodnoj skupštini, a drugi je pitanje univerzalne jurisdikcije za ratne zločine počinjene na teritoriju cijele bivše Jugoslavije. U prvom slučaju Hrvatska igra na kartu sporazuma sklopljenog u prosincu 2004. između Hrvatske i tadašnje Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u SiCG i srpske i crnogorske u Hrvatskoj. U članku 9. tog Sporazuma navodi se da će unutarnjim zakonodavstvom SiCG osigurati zastupljenost u predstavničkim tijelima na pokrajinskoj, republičkoj i razini državne zajednice Srbije i Crne Gore. Hrvatska tvrdi da to nije realizirano te da je riječ o nepoštovanju bilateralnog međunarodnog ugovora. Ostale zemlje članice očito smatraju da taj problem, barem za otvaranje poglavlja 23, ne postoji ili nije relevantan te da je riječ o odnosima između dviju država koji se EU-a, barem u ovom trenutku, ne tiče. 

Pitanje univerzalne jurisdikcije i njenog ukidanja kada je riječ o Srbiji, za Hrvatsku je još kompliciranije. Naime, niz članica EU-a ima univerzalnu jurisdikciju u nekom obliku ugrađenu u svoje zakonodavstvo. Univerzalna jurisdikcija ne podrazumijeva, kako možda netko u Hrvatskoj misli, da Srbija za ratne zločine može suditi kome god hoće s prostora bivše Jugoslavije. Indikativan je poznati slučaj španjolskog suca Baltasara Garzona koji je 1998. godine izdao međunarodnu tjeralicu za tada već bivšim čileanskim predsjednikom Augostom Pinochetom Ugarteom, koristeći se upravo univerzalnom jurisdikcijom. Pretpostavka za izdavanje tjeralice bila je sumnja u to da je Pinochet počinio ratne zločine, odnosno u njegovom slučaju teška kršenja ljudski prava, konkretno izvansudske egzekucije. Druga je pretpostavka bila da su među žrtvama španjolski državljani, a treća da se protiv Pinocheta zbog toga nigdje ne vodi postupak. 

U sljedećih stotinjak dana znat ćemo čija je glava tvrđa: hrvatska koja bi se vjerojatno zadovoljila time da to dvoje postanu pregovaračka mjerila za zatvaranje poglavlja 23, srbijanska koja tvrdi da je sve što je potrebno za otvaranja tog poglavlja napravila, ili posrednička moć EU-a i njenih 27 država članica.