Vlada Tihomira Oreškovića zasad zapravo još ništa nije napravila. Osim, naravno, ako pričamo o nehajno prikrivenoj rehabilitaciji ustaškog pokreta, oživotvorenoj u uzrečici Karamarkovog ideološkog komesara Zlatka Hasanbegovića o teretu hipoteke poraza, te pripadajućem paralelnom jurišu na medije i kulturu te, još pripadajućijim pokušajem ubrzane klerikalizacije društva.

No, kad je u pitanju ekonomija – znate, ono radi čega ne smijemo izgubiti više ni časa, kako su pričali iz Domoljubne koalicije i Mosta za vrijeme kampanje – povučeni potezi su zasad praktično nepostojeći.

Jasno, nije prošlo još ni stotinu dana od izglasavanja povjerenja Oreškovićevoj Vladi, pa bi im možda bilo fer dati još malo vremenskog kredita. S druge strane, zapanjuje brzina i nesmiljenost kojom ultradesnica preuzima ključne punktove u društvu i zagađuje odnose s manjinama na taj način da su, recimo, sve židovske organizacije odbile doći na jasenovačku komemoraciju, što je skandal svjetskih razmjera. Dakle, može se kad se hoće voziti i u petoj brzini.

Što se tiče ekonomije, zasad nema drame zbog toga što su “analize i projekti” tek u nastajanju i što je realizacija takva da u Saboru zastupnici nemaju o čemu raspravljati. Solidno ugrijano gospodarstvo koje su “reformisti” preuzeli od prošle vlasti nastavlja po inerciji sa solidnim rezultatima, i brojke koje trebaju rasti su i dalje u plusu ostavljajući tako sve dalje u retroviziru šestogodišnju recesiju.

No, ono što se sporo (iako su, uvjeravaše nas, promjene hitne) krčka u vladinim retortama ne miriši na dobro.

Prvo, jasno je da je razlika između ove i priče o “devet sati” tek kozmetička. Jer u devet sati je bila uključena jednostana, neplaćena pauza, a u ovih osam kakvu zaziva reformska Vlada, nema pauze. Odnosno, ako baš radnici budu inzistirali na čudnovatom komunističkom reliktu koji se u nekim drugim zemljama označava terminima “ručak” ili jednostavno “prehrana”, radno vrijeme će im trajati osam i po sati. A može, zašto ne, i cijelih devet, ako će nekome odgovarati jednostana pauza (neće). Plaćeno će im biti onih osam koje će odraditi. Kako plaće sasvim sigurno zbog toga neće rasti, jasno je da će stvarna cijena rada – padati.

Postoji, naravno, i mogućnost da sve ostane isto kao dosad – na poslu ste osam sati i imate pauzu od pola sata. E, onda ćete gledati u nešto manje brojke na tekućem računu kad legne plaća. Jer, umjesto osam, bit će vam plaćeno 7 i po sati. To vam je smanjenje plaće za jednu šesnaestinu. Dalje možete izračunati i sami. Uglavnom, uz prosječnu plaću od cca 5600 kuna, prosječno smanjenje iznosilo bi lijepih 350 kuna. Pomnožite sa 12 mjeseci i pripremite šećera i vode.

Dobrodošli, dakle, u dolinu suza.

Ali, naravno, znate dobro da to nije sve. Iako nije prošlo ni stotinu dana nove Vlade, najava o dodatnim udarima na džepove ne nedostaje – sve u svrhu stabilizacije državnih financija i obuzdavanja rasta deficita i javnog duga (koji su, istine radi, vrlo solidno obuzdani 2015. godine i to provođenjem potpuno suprotne ekonomske politike od ove koju spremaju Veliki Rezači iz Timovog tima). Zdravlje će postati sve skuplje, resorni ministar gotovo da ne propusti niti jedan dan da ne najavi neku zdravstveno poskupljenje koje bi trebalo dovesti do ozdravljenja. Jasno, ne pacijenta, nego zdravstvenog sustava.

Ukratko – kome nije dobro, a htio bi baš ono biti jako zdrav; taj može u Švicarsku. Za malo siromašnije građane, ali i dalje jako pažljive prema svom zdravlju, postojat će nadstandard (cjenik u izradi) ili poslijepodnevna posjeta liječniku-privatniku (koji će jamačno izgarati od požrtvovnosti u jutarnjoj, javnoj smjeni). Za one još siromašnije imamo dopunsko osiguranje – uskoro po samo 30 posto višoj cijeni nego dosad. A za one koji su toliko neodgovorni da su im sve tri navedene opcije preskupe, ostaje molitva i procjena. Ako im je baš jako loše, mogu na Hitnu pomoć. Sa 150 kuna u rukama – jer se možda dežurna medicinska sestra ne složi s njihovom medicinskom ekspertizom.

Još jednom, dobrodošli u dolinu suza. I ne bojte se, tek je počelo.