Ovdje, naime, nije najskandaloznije to što je Haški sud oslobodio Šešelja. I ranije se događalo da Haag oslobodi one koje je trebao osuditi, no u ovom slučaju najviše šokira činjenica što je sudac Antonetti, oslobađajući Šešelja, usvojio njegovu zločinačku ideologiju, kako to zaključuje poznati beogradski novinar Dejan Anastasijević.

Nije, naime, nikakva tajna da je sudac Antonetti od prvog dana kada je preuzeo ovaj predmet – a preuzeo ga je nakon što je Šešelj bezočnim ucjenama i manipulacijama iz sudskog vijeća uspio izbaciti iskusne suce Orieja, Robinsona i Hoepfela, koji nisu bili osobito fascinirani njegovim igrokazima – iskazivao beskrajnu toleranciju prema Šešeljevim eskapadama, dopuštajući mu nebrojene opstrukcije, vulgarnosti i pružajući neograničene ustupke, što je ovaj predmet već odavno pretvorilo u lakrdiju i sramotu za Haški sud, koja je naposljetku i završila onako kako je valjda morala završiti. Zbog toga je prekjučerašnja presuda Šešelju iznenađujuća samo za one koji nisu pratili ovo skandalozno suđenje, a takvih je, na žalost, najviše. 

Ova presuda pruža neograničene mogućnosti za nastavak sustavne negacije karaktera i opsega ratnih zlodjela, negirajući gotovo sve zaključke do kojih je dosad došao ovaj sud, ali i Međunarodni sud pravde, kao i Badinterova komisija koja je početkom devedesetih godina utvrdila kako se bivša Jugoslavija raspala, prihvativši dotadašnje republičke granice kao granice novih država, koje se ne smiju mijenjati silom. Upravo su ti zaključci omogućili diplomatsko priznanje novonastalih republika, no Antonettijeva presuda pokušava vratiti kotač povijesti, nudeći dva i pol desetljeća kasnije novo objašnjenje raspada bivše države. Antonetti, naime, krivca za raspad bivše države pronalazi u hrvatskom i bošnjačkom secesionizmu, upozoravajući da uspostavljanje srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj i BiH ne smijemo promatrati izvan »šireg konteksta«. Taj širi kontekst odnosi se, naravno, na odcjepljenje Hrvatske i BiH, jer je stvaranje SAO Krajine i srpske republike u BiH, po Antonettiju, samo reakcija na hrvatski i bošnjački secesionizam. Time se daje legitimitet paralelnom projektu velike Srbije, koji time postaje politički, a ne više zločinački projekt.

Srbi su, po Antonettiju, time dospjeli u situaciju u kojoj su imali puno pravo težiti ujedinjenju svih Srba u granicama jedne države, koja bi se protezala i na velikim dijelovima Hrvatske i BiH. A time se, post festum, odaje priznanje jednoj od ključnih teza velikosrpskog projekta, onoj koja kaže da pravo na samoopredjeljenje ne pripada samo republikama, nego i narodima, što je predstavljalo klicu budućih sukoba.

Sudac Antonetti, dakle, legitimira Šešeljevu ideju velike Srbije, a u jednom trenutku čak govori o uključenju svih Srba pravoslavne, katoličke ili muslimanske vjeroispovijesti u granicama velike Srbije!?!

A kada stvari odu tako daleko, onda doslovce sve postaje moguće. Srpski dragovoljci koji odlaze preko Dunava i Drine tako postaju branitelji srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH, a ne više Miloševićevi i Šešeljevi psi rata koji napadaju i ubijaju hrvatske i bošnjačke civile, a progoni odjednom dobivaju humanitarni karakter. Upravo tako, naime – kao operaciju humanitarnog karaktera – sudac Antonetti tumači progon Hrvata iz Hrtkovaca kao rješavanje stambenog pitanja srpskih civila protjeranih iz Hrvatske, a deportaciju bošnjačkih civila iz Zvornika kao njihovo udaljavanje iz ratne zone.

Takva nakaradna vizura, dakako, ponovno unosi kaos u nikad stabiliziranu regiju. Nacionalisti i na jednoj i na drugoj strani dobili su snažan vjetar u leđa i novi povod za mobilizaciju, a Šešelj neočekivanu političku infuziju, koja njegov dobar rezultat na skorašnjim parlamentarnim izborima u Srbiji čini posve izvjesnim. Takvim razvojem situacije na gubitku su upravo proeuropske snage u Srbiji, što kod hrvatskih nacionalista – premda je takav rasplet u Srbiji protivan interesima Hrvatske – izaziva euforiju. Nacionalisti na hrvatskoj strani sada će danima lupati po Haškome sudu koji, evo, opravdava agresiju na Hrvatsku, ali ipak ne previše, jer istodobno je riječ i o sudu koji je oslobodio naše generale. Stoga će se njihova srdžba, po već uobičajenom obrascu, usmjeriti na vlasti u Beogradu, čime hrvatski nacionalisti nastupaju kao istinski saveznici Vojislava Šešelja, kojemu je rušenje Vučića i Nikolića, nekadašnjih sljedbenika koji su mu okrenuli leđa, jedini neostvareni san.