No, konačno je, hvalabogu, i tome kraj. U pripremama za izbore u SDP-u upucano je i previše adrenalina u istupe suprotstavljenih tabora. Živci su preko mjere popucali, svi su meci ispucani. Protivnici su se do sita nazabavljali drekom iz tuđeg dvorišta. A građani, generalno, iz svega toga nisu imali što čuti.

Tko je od početka bio za Milanovića, s ovim ili onim motivima, i ostao je, favorita nije promijenio baš nitko tko se i prije svega ovoga opredjeljivao za Komadinu.  Reklo bi se, veliki promet, tanka zarada, gomila skupova ulupana bez veze. Jer, iz tog gromoglasnog nadmetanja na temu Milanović ili Komadina, simpatizeri i promatrači mogli su, na žalost, saznati samo jednu stvar. Oni kojima se više sviđa sadašnji predsjednik, naprosto vole ljutu papriku, ovima drugima bolje sjeda kamilica. Jednima je draža jaka riječ i tvrd stav, drugima politika jajeta umeko. I to je otprilike to. Malo i slabo.

Tjedni kampanje profućkani su u nadigravanju oko stila rada, oko toga kakva dikcija pali u politici i kakva narav i osobnost lidera mogu donijeti najbolje plodove SDP-u i dijelu društva koji dijeli njihova uvjerenja. Ali o viđenjima sadržaja rada, ideja i planova glavne opozicijske stranke u ovom mandatu kroz optiku dvaju kandidata nije se čulo ništa konkretno i jasno, ili skoro ništa. I ispalo je da je baš to najveći problem SDP-a, a ne hoće li predsjednik ostati Milanović ili će ga članstvo smijeniti da bi vodstvo preuzeo Komadina.

Stranka je svima priredila seriju predstava po onoj narodnoj »svaki Cigo svoga konja hvali«. Ali konji su dobri kad brzo trče, izdržljivi su i snažno vuku, a ne zato što im je griva crna ili riđa, a oči sive ili garave. Propuštena je izvrsna prilika da se lijevoj i široj javnosti sa svih tih silnih predizbornih skupova SDP-a pošalju snažne i obvezujuće poruke o tome kakvu politiku koji od dvaju ljutih takmaca misli zastupati na izazovnom terenu socijaldemokracije.

Želeći se dopasti lijevoj glasačkoj bazi, vječni župan esdepeovske županije Zlatko Komadina na jednom je skupu mudro izjavio kako »treba razmisliti« o reformi fiskalne i monetarne politike. Čudi me da ga istog časa  nisu pitali zašto nije već razmislio pa im odmah i rekao koje bi on to promjene točno tražio iz stolice predsjednika SDP-a. Milanović je često ponavljao kako je SDP radnička stranka. No čime točno namjerava stati ispod tog amblema, nije mu se dalo ni objašnjavati.  

Kako će, dakle, SDP kapitalizirati svoje brojne mandate i mandate svoje koalicije u Saboru? Kojim će bitnim zakonskim rješenjima parirati HDZ-u, koji ovu državu, Milanović je bio u pravu, već doista pretvara u slučajnu državu. I kako će se proslaviti  konceptima koji su bolji za građane, bolji za cijelo društvo i bolji za Hrvatsku.

Punokrvna politika je agresivna, ali ta se agresivnost osniva na  teškom i ozbiljnom radu, a ne na milanovićevskim dosjetkama i ujedljivim bravurama. Dobro je biti konstruktivan, ali od Komadininog praznog pametovanja sebi u bradu nikakve koristi.  Kažu raskolit će se SDP nakon izbora. Poraženi će u sabornici iz osvete glasati za prijedloge HDZ-a. Ma ne. Ali javnost mora točno znati što će SDP sa sobom danas i ovdje. A baš o tome ni slova.