Predizborna kampanja u SDP-u koja upravo završava uglavnom neće biti posebno zabilježena ni u detaljnijem političkom ljetopisu hrvatske demokracije. Unatoč skandaliziranju dijela javnosti, posebno onog apriori nenaklonjenog aktualnom predsjedniku stranke, ljuti boj dvaju blokova niti je prešao krajnju granicu dozvoljenog, niti je za samu stranku polučio bilo kakve opipljive štete.

Rejting SDP-a se, naime, od izbora na ovamo u obje redovne ankete se drži na istih, vrlo visokih 25-30 posto. A kad se svjetla ugase i glasovi prebroje, za očekivati je da će i ekipa iz tabora “životinjskog carstva” i “izdajnika”, slegnuti ramenima i krenuti zajedno dalje, s tim da će se, jasno, najglasniji i najborbeniji akteri iz poražene ekipe, kako to i inače biva, morati pomiriti na neko vrijeme s klupom za rezerve.

Činjenica da ova unutarstanačka kampanja u SDP-u neće biti s crvenim flomasterom podcrtana u ljetopisu hrvatske demokracije, međutim, ipak je značajan, veliki korak unatrag za tu stranku.

Naime, socijaldemokrati su nas navikli da su kad su u pitanju stranački izbori, apsolutna avangarda među značajnijim strankama u Hrvatskoj. Sjetimo se samo kampanja iz prošlog desetljeća, kad su se pred stranačkim kolegama sučeljavali Zoran Milanović i nekoliko ostalih protukandidata. Sjetimo se da je baš SDP taj koji je prvi uveo princip biranja šefa stranke po načelu jedan član – jedan glas i tako zamijenio žilavi stranački delegatski sustav i (polu)dogovornu unutarstranačku demokraciju čije prednosti i dalje, bez posebne uvjerljivosti, brani, primjerice, Vesna Pusić. Ova SDP-ova kampanja je, pritom, bila prva prava – ona u kojoj za funkciju šefa stranke ne kandidira samo izborni pobjednik, pa je bila idealna da posije još jedno sjeme demokratizacije domaćih političkih odnosa.

No, nije se dogodilo.

A za to su krivi i Zlatko Komadina i Zoran Milanović.

Naime, ako već članovi stranke mogu odlučivati o tome tko će je voditi, bilo bi najnormalnije da se kandidati u kampanji više puta – sučele. No, Komadina se, kao i Ivo Sanader, kao i Jadranka Kosor i kao, naposlijetku, Tomislav Karamarko, Milanovića očito – prepao. Pa se krenulo izvrdavati već dana obećanja o sučeljavanjima u TV emisijama , a njegov tim je predložio sučeljavanje, ali pred članovima stranke, uz live-streaming.

Ideja o sučeljavanju pred članovima stranke je jednostavno nedovoljna. Naime, ne natječu se Komadina i Milanović za vođu sekte koja će svojim sljedbenicima određivati pravila življenja, već za lidera stranke koja bi lako mogla u narednom mandatu imati glavnu riječ u hrvatskoj Vladi. Dakle, itekako je bitno i za nečlanove SDP-a što imaju za reći kandidati za šefa stranke, a ograničavajući pristup zainteresiranoj publici spuštajući debatu s TV-ekrana na live-streaming, za kojeg vjerojatno vrlo solidan postotak birača misli da bi to mogla biti neka nova dijeta, potpuno je besmislen.

Jednako je besmisleno Milanovićevo odustajanje od maksime “bilo kad i bilo gdje” kojom je pokušavao iz “mišje rupe” izvući Tomislava Karamarka prije samo nekoliko mjeseci. Pristanak na debatu po Komadininim uvjetima ne bi bio nikakav poraz za Milanovića, bez obzira bi li stranački fanovi uporno navijali za jednog ili drugog za njenog trajanja, čega su se navodno bojali u timu aktualnog predsjednika stranke (uostalom, lako se dogovori pola-pola publike). Debata pred (samo) članovima sigurno ne bi bila demokratski korak naprijed, ali izostanak bilo kakvog sučeljavanja svakako je korak nazad – i za SDP i za vrlo, vrlo krhku unutarstranačku demokraciju u Hrvata.

No, bez obzira na taj pomalo sramotni ishod (ne)odmjeravanja snaga unutar SDP-a, valja još jednom ponoviti – ova kampanja će se za nekoliko mjeseci uglavnom u potpunosti zaboraviti i na politički život u Hrvatskoj neće imati nikakvog bitnog utjecaja.

Ono što je bitno je da Hrvatska ogromnom brzinom postaje opet nikako slučajna, nego itekako precizno naštimana država, naštimana da radi u korist moćnih, s pravosuđem, medijima i solidarnošću vraćenima doslovno preko noći nekoliko desetljeća unatrag.

Ono što je bitno je da SDP od ponedjeljka postane najčvršća i najorganiziranija točka – otpora. Ukoliko se to ne dogodi, odgovor na pitanje tko će u subotu navečer pobjednički podići ruke bit će potpuno i savršeno nebitan.