Nekoliko je njegovih spornih poruka, no u ovom kontekstu najvažnijom nam se čini ona kojom kardinal nepromišljeno poručuje da se sloboda izražavanja koristi za »javno prokazivanje svjedoka koji ne kriju svoje kršćansko uvjerenje u politici, kulturi i znanosti«. Oni koji, kako on to kaže, svjedoče kršćansku sliku muškarca i žene, oca i majke sa svojom djecom, manje su poželjni od nekih drugih oblika suživota, dok se mlade vjernike pokušava predstaviti kao nenapredne, i to samo zato što, kako kaže, ometaju plan Zloga. »Čini se da Zlu nije problem ako ga se prokazuje, razotkriva, razobličuje – jer sve dok je ono u glavnoj ulozi na pozornici – slavodobitno uživa. Zato želi vladati i medijskim svijetom. Problem nastaje kad se počne govoriti o Bogu, njegovoj ljubavi, milosrđu, kada se zemlji počne očitovati Božja prisutnost u djelima vjernih ljudi!«. 

Tako, dakle, propovijeda kardinal Bozanić. Njegova slika ovog problema isključivo je crno-bijela. Svoje neistomišljenike, dakle sve one koji možda imaju drukčije mišljenje o, recimo, obiteljskoj zajednici, Bozanić žigoše kao ljude kroz koje, i to doslovce, progovara Zlo!?!

Ovdje nipošto ne želimo dovesti u pitanje Bozanićevo pravo da se slobodno izjasni o čemu god želi. Crkva je važna društvena institucija i njezin predstavnik ima pravo reći svoje mišljenje o svim relevantnim temama. No ono na što Bozanić nema pravo, tiče se temeljnih vrijednosti ovog društva, ako, naravno, to društvo još uvijek smatramo liberalnom demokracijom. Bozanić, naime, nema pravo osporavati drugima pravo da slobodno sudjeluju u raspravi, jer upravo u tome i jest suština demokracije i pluralizma. Kardinal pritom ne smije sotonizirati one koji slobodno iznose svoje stavove o ovim temama, niti njihove stavove sa svog kardinalskog postolja smije proglašavati »Zlom«, baš kao što i oni drugi, Bozanićevi istomišljenici, ne smiju imati povlašten status. To je, naime, protivno demokratskim načelima, jer radi se o diskursu karakterističnom za totalitarne režime, u kojima uvijek postoje dogmatske ideje u koje se može samo slijepo vjerovati, a koje se ne smije propitivati. Bozanić za sebe očito želi povlašteno mjesto na koje u demokraciji nitko nema pravo, jer svatko mora biti podložan kritici. Stoga ovo nije samo napad na medije, nego napad na demokraciju.

I na kraju još jedan vrlo bitan detalj. Dok od pape Franje nikada, ali baš nikada nećete čuti ovakve isključive riječi, riječi koje ljude dijele na »nas« i »njih«, i koje demoniziraju one druge koji ne misle isto kao i mi, nego samo i isključivo riječi ljubavi i bratskog prihvaćanja, na drugoj je strani dio naših biskupa i kardinal Bozanić, koji kao da pripadaju nekoj drugoj, a ne crkvi pape Franje.