Fino su u Osijeku ostali sjediti na »prijateljskoj« utakmici između Hrvatske i Izraela i Tihomir Orešković, i još dva člana Vlade, uključujući i ministra obrazovanja i sporta Predraga Šustara, i župani Horvat i Šišljagić, kao i vodstvo Hrvatskog nogometnog saveza.

Iz gledališta je dio navijača u zboru vikao »Ajmo, ajmo, ustaše« i »Mi Hrvati, ustaše, ustaše«. Ali to nije uzrujalo premijera, uz koga je, u svečanoj loži, kao posebna gošća, bila i izraelska ambasadorica Zine Kalay Kleitman.

Mora da se gospođa osjetila zaista »posebno«, izložena agresiji ovakvog navijanja za Hrvatsku dok sjedi u društvu s uglađenim svjetskim čovjekom i šefom Hrvatske vlade, koji joj je sigurno ljubazno pridržao stolicu i pomogao joj oko kaputa.

Oko 30.000 njenih sunarodnjaka, uključujući i njihovu djecu, mučki je pobijeno u Hrvatskoj i BiH za vrijeme režima NDH i ustaša, a ogavno skandiranje na osječkom stadionu cijeloj je današnjoj Hrvatskoj i Hrvatima nadijevalo ime simbola tog zločina.  

No ružna atmosfera, u dva osječka nogometna sata, našega premijera nije nadahnula da pred kamerama, koje su prema njemu stalno okrenute, poželi bilo kakvom nužnom državničkom gestom, pokazati bukačima da rade nedopustivu stvar s kojom se ne on ne slaže, kao što se s njom ne slaže ni Ustav ove države, a ni velika većina njenih građana koju, srećom, čine normalni i pristojni ljudi.

Prebacivati odgovornost na nogometni savez postalo je odavno deplasirano i smiješno jer oni godinama i godinama toleriraju ovakve svinjarije, a znali su ih i poticati svojim sramotnim i radikalno zatucanim izjavama. Nije, dakle, nikakvo iznanađenje da oni nisu prekinuli utakmicu zbog filoustaške dernjave, a nije ni opravdanje za bilo koga drugoga.

Jer svatko tko ima savjesti trebao bi po njoj i postupati, a osobito se to očekuje od jednog premijera, iliti  »prvoga«, kako mu se i funkcija zove.

Mogao je, dakle, Orešković ustati i otići, a nije, za što ga je s pravom prozvao s pravom ogorčeni Ognjen Kraus uime Židovske općine u Zagrebu. Mogao je odmah u toku utakmice, a nije, dati izjavu i jasno osuditi ponašanje stadionske svjetine. Tu bi snimku prenijele sve televizije da je čuje i svaka budala u ovoj državi koja sve nas proglašava ustašama.

Ili je mogao i trebao, kad već nije sve to, barem nakon utakmice odmah stati pred novinare i poslati poruku da u Hrvatskoj nema mjesta za ustaštvo, da se mi od ustaštva ograđujemo i da ga smatramo sramotnom epizodom iz naše povijesti od koje s gnušanjem okrećemo glavu.

Ali, kao što znamo, od Oreškovića nismo čuli ni toga. Kao što, uostalom, ni od njega, ni od bilo koga drugoga iz vrha vlasti nije bilo reakcije ni na nedavni marš ekstremističke desnice i zlostavljanje Mirjane Rakić, ni na prijetnje smrću koje su ovdje, očito, postale legitimno oružje političke borbe.

A onda Vlada šalje javnosti suho priopćenje, izvlačenje reda radi, šuplju formu mazanja očiju u kojoj »osuđuje govor mržnje i isticanje simbola i slogana totalitarističkih režima«, ali tako da se nikome od protagonista te priče ne zamjeri. Jer njihovi sadašnji ideolozi su vaši partneri u vlasti. Je li tako, premijeru Oreškoviću?