Četrdeset godina zatvora Radovanu Karadžiću, koliko mu je presudio Haški sud, za sva nedjela koja je učinio, ostala su u sjeni terorističkih napada koja su potresla srce Europske unije.

Europski centri najmoćnijeg globalnog imperija nakon Washingtona, odavno su već zaboravili na bivšu Jugoslaviju i krvavi rat koji se ondje, kao prvi na tlu Starog kontinenta nakon Drugog svjetskog rata, odvijao. Prebrzo, jer ono što se sada događa, učestali, krvavi i teroristički napadi, bili su, ne ishodišno, ali predvidljivo vezani za ono što se prije samo četvrt stoljeća događalo nama.

U tom kontekstu, nakon pogubljenje novinara »Charlie Hebdoa«, potom drugog masakra u Parizu 2015. te najnovijeg u Bruxellesu, presuda Radovanu Karadžiću, koji je izbjegao kaznu doživotnog zatvora, iako je proglašen krivim za najteže zločine, mogla bi biti samo motivacija za neku novu braću Kouachi, braću Bakravi, za nekoga budućeg Salaha Abdeslama i njihove nasljednike. Jer, oni su, hladnokrvno i s namjerom, uspjeli pobiti tek onoliko duša koliko ih je trebalo donijeti doktoru Karadžiću na prijemni ispit, da bi dobili njegovu konačnu ocjenu.

Svaka je nevina žrtva žrtva, i to nitko ne spori. Ali, nakon zakašnjele pravde koja je stigla Karadžića, omalovažavanja Srebrenice i svih ostalih stratišta, na kojima je stradalo tisuću puta više ljudskih bića nego li u briselskom metrou i na pariškim ulicama, teško se oteti dojmu da život jednog zapadnoeuropljanina vrijedi nemjerljivo više od onih drugih, južnije pozicioniranih.

– Godine 1993. svijet je odlučio da žrtve u bivšoj Jugoslaviji zaslužuju pravdu. Te su žrtve nama ukazale povjerenje da je provedemo. Danas, s ovom presudom, to je povjerenje ispunjeno, iskazao je zadovoljstvo Karadžićevom presudom glavni haški tužitelj Serge Brammertz.

Na razvalinama Haškog suda, kojem istječe rok trajanja, na stratištima, velikim i malim, kolektivnim i pojedinačnim, čijim glavnim zločinačkim umovima nije izrečena niti jedna pravomoćna presuda, posljednji obračun suda Ujedinjenih naroda i njegovog tužitelja-glasnogovornika Brammertza zvuče samo kao vapaj Nebu. Da umjesto Zemlje presudi, i u svoje okrilje uzme i znane i neznane, i Karadžića i Šešelja, i Mladića i Hadžića. I ostale.

Naime, tako je Pravdi, Europi i Svijetu jeftinije. Oni sada imaju znatno opasnijeg neprijatelja koji im je, ma tko je to mogao zamisliti, ušao u dnevni boravak. I umjesto darova donio eksploziv! Vukovar, Srebrenica, Škabrnja, Sarajevo, toponimi za koje su nekada znali samo profesori zemljopisa, a svjetske televizijske korporacije plaćale logopede svojim voditeljima da bi ih kako-tako mogli izgovoriti, sada su tu. Svatko ima svog Karadžića. I imat će ga!

Dobrodošli u pakao, dragi Europljani! Hoćete li i »vašim«, pariškim i briselskim ratnim zločincima dopustiti da 13 godina budu u bijegu? Hoćete li i za one, koji su i vama, nešto manje nego nama, krv, suze i smrt unijeli u živote imati toliko razumijevanja da ih nepravomoćno osudite tek sada, neposredno prije biološke neumitnosti.

Shvaćate li uopće vlastito prokletstvo? Ono što ste velikodušno dopustili u našem selu, sada se događa u vašem gradu.

Je suis!