Mnogo mjeseci prije posljednjih parlamentarnih izbora nije bilo teško prognozirati da bi 2017. mogla biti “ta” godina. Ona u kojoj će se po prvi put morati na prave izvanredne izbore, nastale kaotičnim urušavanjem vladajuće koalicije. Iskustvo poput takvog Hrvatska još nije imala, a brojke su skoro cijelu 2015. godinu jasno ukazivale da bi dva glavna bloka mogla biti vrlo blizu, a vladajuća koalicija sklopljena tankom većinom vrlo nestabilna. U ankete, koju su mu iz mjeseca u mjesec lani povećavala knedlu u grlu, jedino je ritualno odbijao povjerovati Tomislav Karamarko.

No, sad živimo upravo rezultat takvog stanja stvari, čak još i nestabilniju verziju. Teško je, naime, naći bilo koga spremnog staviti ruku u vatru da će se škriputava koalicijska trupa HDZ-a, njegovih satelita, Mosta, Milana Bandića i nekoliko zastupnika manjina, pod ravnanjem premijera Tihomira Oreškovića uopće dovući do 2017. godine.

Politička nestabilnost je očita i ne treba je nikome posebno obrazlagati. Skoro pola godine nakon izbora Vlada još nije kadrovski u potpunosti kompletirana, u javna poduzeća oko kojih svi imaju ambicije se još nije ni ušlo, a u javnosti već dva mjeseca bijesni pravi politički rat oko kontrole represivnog aparata, u kojem se praktički neskriveno prijeti izazivanjem izbora (HDZ), ili promjenom glavnog koalicijskog partnera bez izlaska na birališta (Most). U sukobe se, na strani Mosta i premijera Oreškovića koji su, izgleda, sklopili stabilan pakt, uključio čak i sam Ante Gotovina, a nije isključeno i da je posljednja medijski snažno producirana afera (ona oko remonta MIG-ova) tek epizoda u bitki za kontrolu nad tajnim službama.

Sve to, valja skrušeno priznati, nije nezanimljivo za pratiti, štoviše, stvari se redaju kao u dobroj političkoj drami (koja, nadajmo se, ipak neće prerasti u triler). Međutim, u isto vrijeme s ovim uzbudljivim nadmetanjem (ostavimo konzervativnu revoluciju na tren po strani), zbivaju se i životi ljudi, poslovi se sklapaju i vode, plaće (uglavnom) isplaćuju. Dakle, ekonomija.

E, tu sve manje miriše na dobro.

Nakon što se slegla predizborna magla, sve više ljudi će priznati kako je 2015. bila, ekonomski gledano, sasvim solidna godina. Pogotovo u kontekstu čak šest godina krize koje su joj prethodile. Lani je BDP rastao više nego simbolično (1,6 posto), štoviše, gotovo na razini prosječnog rasta u EU i činilo se da Hrvatska konačno hvata zalet. Još prije samo malo više od mjesec dana, Europska unija je u svojim ekonomskim prognozama Hrvatskoj davala 2,1 posto rasta za ovu i narednu godinu – ne previše, ali ipak nešto više od prosječnog rasta EU i daleko bolje od svih godina koje smo pregazili od odlaska “u bananu”. Na toj razini je otprilike posložen i državni proračun (rast od dva posto BDP-a), koji je, unatoč sveopćem koalicijskom kadrovskom ratu u Saboru prošao prilično glatko i gotovo bez izmjene već rutinske topničke vatre među glavnim koalicijskim partnerima.

Međutim, u zadnjih nekoliko dana, sumnje su se počele množiti.

Prvo je Moody’s, uglavnom se pozivajući na političku nestabilnost, dodatno smanjio kreditni rejting Hrvatske. Stvar je, ništa neočekivano, u medijima popraćena daleko manje spektakularno od sličnih zbivanja u vrijeme vladavine Zorana Milanovića i Kukuriku koalicije, kad je kreditni rejting ove zemlje završio u tzv. “smeću”. Sad je još niže, no eto, ovaj put smo, tko zna zašto, ostali pošteđeni spektakularnih naslovnica i bijesnih komentara. Kako je kredibilitet kreditnih agencija odavno već nešto niži od hrvatskog kreditnog rejtinga, ova vijest u suštini i nije katastrofalna (osim politički, jer je premijer preuzimajući dužnost najavio bitku za kreditni rejting kao najurgentniju od svih). No, skupljanje tamnijih oblaka tu nije prestalo.

Prije nekoliko dana, Ekonomski institut je prognozirao rast od 1,5 posto za 2016. godinu, korigirajući svoju raniju procjenu na više. Ali, 1,5 posto je manje od rezultata iz posljednje godine Milanovićeve vlade, za koju se ipak očekivalo da bi mogla biti početak zaleta, a ne vrhunac rasta. Samo koji dan poslije, svoju prognozu o makroekonomskim kretanjima su iznijeli i analitičari Hypo banke, za koje se posljednjih godina uvriježilo da su među najpreciznijma. Oni se previdjeli rast od samo jedan posto.

U isto vrijeme, medijima se opet širi teza o neizbježnoj “dolini suza”, sindikati oblače oklop za pregovore o povećanju plaća (koje će, ne bude li dogovora rutinski dobiti na sudu), politička vlast spektakularno međusobno ratuje oko tajnih službi i kontrole policije, dok HDZ bez (unutarkoalicijskog) otpora osvaja medijske, kulturne i društvene ciljeve zacrtane konzervativne revolucije.

“U banani smo i visimo o niti”, navodno je Ivo Sanader poručio sindikatima na pregovorima krajem posljednje godine prije velike i duboke šestogodišnje ekonomske krize. Čini se da bi se na Hrvatsku u ovom trenutku mogla primjeniti ista rečenica, s tom razlikom što se ovaj put ne bi odnosila samo na gospodarstvo.

Samo, Sanader je ipak imao opravdanje u slomu svjetske ekonomije. Nova i sve izglednija hrvatska “banana” bila bi autohtoni i posve nepotrebni proizvod. A šest “gladnih” godina – bolja prošlost.