U tjednu za nama stvaran je dojam da je desnica čvrsto zajahala val izbjegličke krize, a sve zbog rezultata njemačkih pokrajinskih izbora na kojima je vrlo desna Alternativa za Njemačku postigla jako dobre rezultate. Na temelju uspjeha AfD za u Baden-Württembergu, Porajnju-Falačkoj i Saskoj-Anhaltu proriče se kraj imigrantske politike kakvu zagovara Angela Merkel, politički kraj Angele Merkel, uspon desnice i to ne one desnice koju nazivamo normalnom i u kakvu uobičajeno svrstavamo CDU Angele Merkel ili Konzervativnu stranku Davida Camerona, nego one ekstremne, šovinističke desnice. Sve se to povezuje s izbjegličkom krizom, jer izbjeglice su te koje su, navodno, svojim dolaskom u Europu naglo nagnule europski politički i svjetonazorski brod udesno. 

No, promotri li se malo pozornije vidjet će se da nije tako. Nastanak i snaženje šovinističke desnice u nizu europskih država nema nikakve veze s izbjegličkom krizom. Snaženje šovinističkih, pa i  fašističkih tendencija ponegdje je ubrzano zbog izbjegličke krize, ali Sirijci nisu krivi za opasno naginjanje udesno. 

Jobbik, fašistička stranka u susjednoj Mađarskoj osnovana je 2003. godine, prije nego što je Mađarska postala članicom EU, a sedam godina kasnije na izborima osvaja skoro 17 posto glasova. Tko je vidio izbjeglice u Mađarskoj 2010? Nitko, pa čak ni Orban. Rast fašističkog stranke/pokreta nema veze s izbjeglicama. 

Naginanje Poljske udesno (ne samo na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima nakon kojih je ljevica postala potpuno izvanparlamentarna) nema veze s izbjeglicama. Tamošnji birači više su okrenuti desnici u posljednjih deset godina, s time što su ponekad skloniji onima koji su bliže centru (koalicije predvođene Građanskom platformom), a ponekad onima koji nisu skloni centru (Pravo i pravda). 

Da snaženje nacionalističke desnice nema veze s izbjeglicama dokazuje i Finska. Tamošnja Stranka Finaca (nekadašnji Pravi Finci) parlamentarni je status stekla početkom stoljeća, a snagom su postali na izborima 2011. Nizozemska profašistička Stranka slobode Geerta Wildersa parlamentarna je bila i 2006. godine, ali golemi napredak ostvarila je 2010. kada osvaja 15,5 posto glasova. 

Sve su to desničarske stranke kakve su prije dvadesetak godina u europskim zemljama bile gotovo nezamislive (uz iznimku francuske Nacionalne fronte) i doslovce nepostojeće. Europska društva oštro udesno nije zakrenula izbjeglička kriza. Uostalom, da je samo izbjeglička okidač za rast fašističke desnice na nedavnim parlamentarnim izborima u Španjolskoj ne bi ljevičarski Podemos postao trećom strankom, u Grčkoj ne bi bila na vlasti Siriza nego Zlatna zora, a čak ni u Italiji nikako da se pojavi neka suvremena snažna fašistička stranka. 

Uspon fašističke desnice u europskim zemljama primarno je vezan uz ekonomsku krizu koja je izbila 2008. godine. 

Uspon fašističke desnice je nacionalistički odgovor na internacionalizam. Naime, kriza 2008. godine pokazala je koliko je kapital internacionaliziran i koliko je vješto koristio globalizaciju (za razliku od sindikalnih pokreta, ljevičarskih stranaka koji su se od 19. stoljeća internacionalizirali kako bi postali snažniji i kako bi se efikasno oduprli nacionalističkom kapitalu). Taj financijalno-kapitalistički internacionalizam doživljen je kao ugroza nacionalne srčike, a takav doživljaj odlično je gnojište za nacionalističke, šovinisitčke i fašističke pokrete i stranke. Izbjeglička kriza ponegdje ima funkciju akceleratora (primjerice u Slovačkoj), ali nigdje nije korijen. 

Izbjeglička kriza nije ni korijen toga što se Hrvatska znatno nagnula udesno, prema nacionalističkoj, šovinisitčkoj desnici, ali je Hrvatska specifična po tome što je stožerna stranka desnica oštro skrenula udesno, a nije se pojavila nova snažna ekstremno desničarska stranka. Tomislav Karamarko počeo je oko HDZ-a okupljati desnicu i desničare s kakvima Franjo Tuđman ni pod ne bi prao u vrijeme kada nije postojala nikakva balkanska izbjeglička ruta, a cilj je njegovoj okupljanja desnice s kolca i konopca bio rušenje navodno crvenih koji su bili na vlasti. Karamarko je zahvaljujući svojoj političkoj taktici u Sabor dovukao niz ideoloških spadala i strašila. Koliko je takva situacija opasna i za HDZ i za Hrvatsku svjestan je zastupnik u Europskom parlamentu iz HDZ-a Andrej Plenković. Da nije, ne bi u ovotjednom intervjuu objavljenom u »Večernjem listu« kazao da se HDZ treba »recentrirati« jer bjelodano je i Plenkoviću da je HDZ svjetonazorski otišao isuviše udesno.