Čim je predstavnicima sedme sile, koji imaju tu (ne)sreću da prate rad javnog servisa, stigao poziv da poprate izvanrednu tiskovnu konferenciju Glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, sazvanu netom nakon što je saborski Odbor za medije, slikovito rečeno, zakucao predzadnji čavao u njegov lijes – uputio zastupnicima na glasanje prijedlog o razrješenju i prijedlog o imenovanju Siniše Kovačića za vršitelja dužnosti ravnatelja – nisu oni imali što nego se sa sjetom sjetiti koječega. Kako i ne bi kad im je ovo četvrti, ili peti ravnatelj što ga ispraćaju, još jedan koji nije izdržao do kraja mandata. Samo mijena stalna jest i taj običaj da se kadrovi na HRT-u biraju po političkom diktatu, a onda nedorasli igrama i igricama te opijeni moćnom funkcijom, redom odlaze prije vremena. I drugo je vazda isto, od one samodopadnosti na početku mandata, do ishitrenih reakcija kad im voda dođe do grla. Na kraju održe presicu za koje ti bude žao što bar nemaju smisla za veselo pa da se na kraju, umjesto pravdanja, ljudski oproste uz tamburaše, mađioničara i ženu od gume. Ali, jok.

Umjesto toga, na kraju balade sjede za velikim ovalnim stolom, k’o Radman, sami. Nije oko njega bilo ni članova ravnateljstva, ni urednika kanala, ni pravne službe, ni vjerne družbe, ni kumova kao onomad kad je na također izvanrednoj presici novinare proglašavao pronositeljima zla. Ovaj put je bio sam, pa se od novinara, i oni od njega, oprostio u miru. Pače, za rastanak je još i izustio nekoliko mudrih, k’o onu da nema sreće s javnom televizijom kakvi god zakoni u nas bili, dok politika ne shvati da im ustanova na Prisavlju ne služi za promicanje njihovih ideologija, već da se o njihovu radu objektivno izvještava. Ali, daleko smo mi od Norveške, ili je ono Finska, daleko od zemlje koju je Radman spomenuo kao primjer, jer se tamo sve političke stranke u zajedništvu dogovore tko će im voditi javnu televiziju. Daleko smo koliko je Radman i nakon tri i pol godine mandata daleko do spoznaje da je i sam došao na čelo HRT–a voljom politike.

Novinari koji imaju tu (ne)sreću da prate rad javnog servisa jednostavno nisu imali potrebe, slikovito rečeno, šamarati mrtvog konja, pa su im neki do djelatnika HRT-a umorni od Radmanove vladavine i zaneseni mogućnošću da konačno progovore štogod bez posljedica, to i zamjerili. Jest, bilo je tu svašta; od suludog lova na krivo parkirane i one koji puše u hodnicima, preko otkaza onima koji su se usudili javno govoriti, do začudne upornosti da se dokazuje nemoguće poput onog je li ravnatelj državni dužnosnik ili nije i treba li predavati imovinsku karticu ili ne, ili pak nikad zaživjele nove organizacija posla na HRT-u. Ali, priča je došla kraju i to onog trena kada su čelnici Mosta i HDZ-a javno kazali da Radman mora otići. I to je to. Stanje stvari s kojim smo se odavna pomirili. Jer, i oni prije radili isto. Jer je to valjda običajno pravo, smjenjivati da bi stavio svoje.

Lako je uostalom shvatiti Karamarka, čovjek je navikao da mu u jedra puše Bujanec, pa mu je sve ispod tog »standarda« malo. Ali teško je shvatiti da su i Radman i bivši premijer Zoran Milanović upropastili veliku priliku da od ove zemlje i od HRT-a učine prostor za valjano življenje, odnosno prostor od istinskog javnog servisa. Pa ih sad nema nigdje. Pa sad na njihova mjesta dolaze još gori.

E, da predstavnici sedme sile koji imaju tu (ne)sreću da prate rad HRT-a znaju da uvijek dolazi gore. Čast Siniši Kovačiću i njegovim sudrugovima iz Studija 4, ali kako neće bit gore kada Tomislav Karamarko, onaj koji ga na koncu i dovodi u fotelju v.d.-a, nakon svega ‘ladno izjavi: »Ja sam građanin koji plaća pretplatu i ne želim gledati ono što gledam na televiziji koju plaćam.« Neki pretplatnici kad su nezadovoljni programom mijenjaju kanal, a neki eto imaju tu privilegiju da mijenjanju ravnatelja. Nakon ovakve izjave, nakon poruke da ima i onih koji su u poziciji da mijenjaju, da su u Kovačića najplemenitije namjere nema mu druge nego dobro paziti da taj jedan ključan pretplatnik bude zadovoljan. I pazit će i zato na njegovo zadovoljstvo i Kovačić, i društvo mu iz HNIP-a, i Miljenko Manjkas, i sva sila medijskih djelatnika spremnih pognuti se koliko treba da taj pretplatnik bude sretan. Uostalom, da im to i nije problem pokazali su članovi HNIP-a kad su objavili da, štono bi se pjesmom reklo, svijet voli izborne pobjednike pa ih tako vole i oni, ili pak onda kad su spremno dali podršku onima što su pred Vijećem za elektroničke medije vikali ustaški pozdrav marširajući u znak potpore Z1 televiziji.

Uglavnom, ako je išta nepobitno onda je to ono da smo, što se Prisavlja tiče a bome i šire, svjedoci politike kontinuiteta tko god bio na vlasti. Politika je to taman takva da se od nje ne vidi sve ono dobro što HRT ima, od Trećeg programa Radija i televizije, do poštenih trudbenika pa i onih u informativnom programu, do recimo dokumentarnog programa kad ga se pusti da radi i kad se ne diktiraju prigodne, uvlakačke teme. Sve to ljudstvo čeka sada dva, tri mjeseca posvemašnjeg kaosa nakon kojeg će doći mirotvorac u odijelu koji će raditi isto samo suptilnije, recimo kažnjavati nepropisno parkirane. Država je jednostavno ovo u kojoj jedini mudrac Milan Bandić, čovjek koji otvara, pitaj boga zašto izrađene mostiće, samo da može kazati kako valja graditi novo i mijenjati sve, ali da opet sve ostane isto. I to je to, mijenjamo sve, ali pazimo da se ne promijeni ništa. Nama su dobri i Kurta i Murta. Zato je biti krajnje štuf, legitimna opcija. Pjevati onako kako pjeva Damir Avdić u pjesmi 51, legitimna je opcija. A pjeva i ovo:

…imam petdeset i jednupored kafe je flaša rakijedobio od tetkaod njegove je šljiveslušam St. Anthony Alexa Harveyau potkošulji samimam herpesto me jebe više od nadolazećeg fašizmanisam više mladne bavim se glupostimaredam lego kockicekitim jelkučekam djeda mrazaako ga ubiju usputako naguze jeleneako fašizam zakuca i na moja vrata….

Ali u istoj pjesmi pjeva i to da bi se valjalo skinut s društvenih mreža i mrdnut malo, ako nam je već ćeif. Jer Ako je išta uspjelo svi tim političkim strukturama, naročito ovoj prošloj i ovoj aktualnoj, onda im je uspjelo otupiti nam oštricu skroz. Zato nas ne zanima ni Radman, ni Kovačić. Gledat ćemo sportske kanale, ili onaj kabelski gdje love velike tune. I pogriješiti. Jer mi to plaćamo svi, a pretplatnik, onaj važan, samo jedan. Ne smije to biti, ne bi trebalo, jer ako je tako i ako tako bude, biti će adio pameti. Bit ćemo na kraju sami k’o ravnatelji što prije vremena odlaze za oproštaljki, bez kumova i prijatelja, bez tamburaša, mađioničara i žene gume.