Da mašta doista može svašta potvrdili su u tjednu za nama glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić i izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Damir Vrbanović. Nakon što je tjednik »Novosti« otvorio slučaj ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i objavio fotografije i članke iz Nezavisne Države Hrvatske među brojnima koji su se o tome oglasili jest i Brkić.

Izjavio je da je »potraga za tragovima ‘ustaštva’ poprimila razmjere histerije. Posebni odredi aktivista, poput nekadašnje OZNA-e, tragaju za ‘ustašama’, ‘fašistima’, ‘nacistima’ i sličnima kako bi opravdali smisao svoga postojanja. Bez ‘fašista’ nema potrebe ni za antifašistima«.

Ova posljednja Brkićeva rečenica doista je točna, ali one prije citirane ukazuju ili na silnu maštovitost glavnog tajnika HDZ-a ili na njegovu skandaloznu neobaviještenost o zbivanjima ili čovjek možda naprosto ima neobično slabu moć zapažanja.

Naime, ni za kakvim »ustašama«, ustašama, filoustašama, štovateljima ustaštva i sličnima uopće ne treba tragati nitko, pa ni posebni odredi aktivista koji nikakvim traganjem ne trebaju opravdati smisao svoga postojanja.

Bilo je dovoljno primjerice 26. siječnja ove godine u zapadnom dijelu Zagreba otvoriti prozor, vidjeti masu od barem pet tisuća prosvjednika i čuti što kliču i uzvikuju, a pozdrav »za dom spremni« teško da će itko okarakterizirati kao pozdrav koji, eto, nema nikakve veze s ustašama i ustaškim pokretom.

Dakle, nema potrebe za traganjem jer oni za kojima se navodno traga pod prozore dolaze samostalno i samohodno. Mogućnost koja najviše brine, imamo li na umu Brkićevu izjavu, jest ta da čovjek ima neobično slabu moć zapažanja. Brkić je, naime, bio visoki policijski dužnosnik, a slaba moć zapažanja nikako nije dobra preporuka za policijski posao. Dapače, prije će biti riječ o nekompetenciji na temelju koje bi pojedinca trebalo diskvalificirati za policijski rad.

Drugi koji se istaknuo maštovitošću, i zaista se potrudio, jest Vrbanović. Odbacio je tvrdnju da HNS ne poštuje Zakon o sportu i ustvrdio da u najvišem rangu natjecanja koje organizira taj savez profesionalni klubovi nisu zastupljeni s pedeset posto ili više, pa nema razloga da se HNS posebno prilagođava izmjenama spomenutog zakona.

Do tog je zaključka Vrbanović došao tako što je pobrojao tri najviša ranga natjecanja (prva muška, prva ženska i futsal liga) i zaključio da su od 32 kluba u najvišem rangu natjecanja tek njih deset profesionalni. Jasno je da je Vrbanović pobrkao lončiće i to lako moguće hotimice. Riječ je o tri natjecanja, ne o jednom, i svako je za sebe, u svojoj kategoriji, najviši rang.

Protumači li čovjek doslovce Vrbanovićeve riječi jedino što može zaključiti jest da je nogomet igra koju istodobno igraju muškarci i žene u dvorani na travnatoj podlozi. Nije lako povjerovati u mogućnost da Vrbanović vjeruje u ono što je izrekao, ali očito je da je sve što se može izgovoriti, ma koliko nesuvislo bilo, itekako dobro došlo u pokušaju obrane HNS-a i njegova stava da se pravo i zakoni imaju pravo ne odnositi na HNS.