U moru svega i svačega što nam je na dnevni red donijelo novo hrvatsko vodstvo, tu negdje između Hasanbegovića i teorije relativnosti u našeg prvog potpredsjednika i povratka na Bleiburško polje da bi nam, valjda, bilo još bolje, pomalo smo zaboravili na strah u onih mali milijun stranačkih ljudi koji s nestrpljenjem čekaju hoće li ih se itko sjetiti pa rasporediti negdje, može i bilo gdje, samo da je plaća pristojna a posao neupitan. Da prostite, zajebane su te koalicije, ti čudnovati kljunaši spareni od dijelova koje Svevišnji nikada sparivao ne bi, malo od ljute desnice, malo od gipkoga mosta, malo od ruke na srcu, malo od pesnice na novčaniku. Što je u Frankenštajna više dijelova, to je manje mjesta za skućit se, jer svima treba dati po zasluzi, a zaslužnih masa. Pa dok se recimo HDZ i Most namiruju, imaš dojam da tog HSLS-a, ili HSS-a nigdje nema, dok se cijeli HSP dr. Ante Starčevića skutrio u jednoga Ivana Tepeša.

Uglavnom, stvar će riješiti Vijeće za suradnju. Riješit će je »brzo« k’o što se u ovo malo vremena bivstvovanje naše vlade, sve »brzo« rješavalo. Vijećat će se satima, opet birati s lista one najbolje, a ako se i dogodi kakav promašaj, Bože i Božo moj i što se može kad je danas vrijeme takvo da kvalitetan životopis, ili poželjan životopis, može ispisati i nejače. Ali, dok Mostovi čelnici vele kako će se, primjerice, šefovi javnih poduzeća imenovati preko javnih natječaja, HDZ-ov predsjednik Kluba zastupnika i član tog Vijeća za suradnju Mosta i Domoljubne koalicije, Ivan Šuker, reče kako će ova Vlada politički imenovati šefove javnih poduzeća, a ne putem javnih natječaja jer je prethodna SDP-ova vlada tu mogućnost isključila. Lako što jedan tuče u kope, a drugi u špade, nagledat će se ovaj narod toga, ali kada jedan kaže natječaj, a drugi kaže politička odluka onda se običnom nekom smrtniku vrijedi zapitati – pa dobro, majku mu, gdje sam ja to svoj život, da prostite, zajeb’o!?

Slutilo je na dobro

A slutilo je, naime, u građanina pokornog P.S. (podaci poznati redakciji) sve na dobro zapravo i prije nego se uopće rodio. U obitelji mu, što se povijesti tiče, svega; ‘oćeš djeda domobrana koji je na vrijeme shvatio gdje ga je nevolja otjerala pa prebjegao partizanima, preko drugog djeda koji je taman toliko bio u partizanima da upozna buduću suprugu, pa sve do bakina brata koji je završio među ustašama da mu se danas ni groba ne zna. Elem, sve je to, od zvonara seoske crkve, do radničke klase, taman da ni ministar od kulture nema što prigovoriti, a bome ni ona druga strana koju ministar tako teško podnosi. Ima tu i onih koji su sreću tražili u dalekoj Americi da se više nikad ne bi ni dolarom oglasili, ima zemlje koju država uzima silom i nikada ne vraća, ima sirotinjskog nekog razdoblja i onog dječački nevinog perioda kad su se svi zvali srednja klasa, praveći se ili slijepo vjerujući da druge klase i nema.

Evo i Zlatko Komadina, dični kandidat za predsjednika SDP-a, piše kako je bilo divno to doba kada se kupovao prvi crno-bijeli televizor. I košarku je naš junak igrao baš kao što ju je igrao Komadina, s tom razlikom što u njega nije bilo skok šuta iz okreta, ni tolike visine, ali je bilo dalekometnih pogodaka taman takvih da su ga od milja zvali Pop, u ime Petra Popovića zadarskog snajpera. S druge strane, puki slučaj je htio i to da naš junak već u prvom razredu osnovne škole bude izabran za predsjednika razreda, a onda i drugom, trećem, pa sve do osmog ista funkcija taman da mu, što zbog toga, što zbog kila, a što zbog džempera začudnih tkanja, predvide karijeru veću od one omladinskog čelnika Vasila Turpukovskog. Naravno da je predsjednik razreda s toliko staža bio i predsjednik omladine u osnovnoj školi. Roditeljima je bilo drago, ali ne toliko koliko su se veselili dobrim ocjenama, ili onom prvom brijanju nedorasle, paperjaste bradice. Ili je taj mlačni roditeljski interes kriv, ili neke prve ljubavi, ili je jednostavno sve upropastila žestoka odgojna laž da se svojim trudom može daleko i bez da si član bilo kakve organizacije. Uostalom, ni u snu ne bih htio biti članom kluba koji bi mene htio za člana, kazivao je Groucho Marx, a filmovi braće Marx onomad su se uredno prikazivali. Korak iz osnovnoškolske funkcionerske fotelje u onu srednjoškolsku, a onda tko zna dokle, možda i sve do partije, nikada se nije dogodio. Jednostavno se činio nepotrebnim. Ući u svijet ambiciozna nekog svijeta u kojih je malo godina i velika aktovka činilo se bizarno. Biti dio ijedne stranke na svijetu, ijedne zajednice koja traži potpis, osim one bračne makar i ona bila i mrvu precijenjena, nije se činilo logično.

Čarobna iskaznica

A danas, kada čovjek čuje kako će se ljudstvo u javnim poduzećima birati političkom odlukom, ili pak preko javnih natječaja za koje se u ovoj zemlji u 90 posto slučajeva zna za koga su pisani, biva mu jasno da je onaj spomenut zajeb star jedno 30 godina! Valjalo se učlaniti, valjalo je naći svoj klub, jer bez iskaznice šanse za uspjeh su nikakve. Može biografija biti najsjajnija moguća, puna antifašizma i Bleiburga, puna sentimenta i srednjeg sloja, puna bunta ili poštovanja svake vlasti, a da opet ne vrijedi ništa. Jer, jesi li se učlanio!? Jesi naš!? Nisi! Hvala i do viđenja! Ružno bi, dakako, bilo reći da se stranačkih iskaznica dočepalo samo društvo svjesno te jednostavne formule uspjeha. Ima valjda i gdjetko tko bi samo svijet mijenjao na bolje, ali teško je ne misliti na iskaznicu koje u džepu nema kada recimo  vidiš sve te podatke o imovini u naših deputata. Čini se, više su to ankete u kakvom izboru za miss, ili showu gdje se traži najpoduzetnik, nego li išta drugo. U jednoga puste nekretnine i ušteđevina, u drugog dugovi, u trećeg samohvala starim automobilom, a u četvrtog je plaća do sada bila taman takva da ne možeš vjerovati kako je uspijevao obitelj prehraniti. Za jedne slutiš da su se spasili ulaskom u Sabor i da će im sad biti lakše, a za druge misliš da će im ta para bit tek džeparac. Ali je zato svima zajedničko to da im se posrećilo i da će živjeti onoliko, politički dakako, koliko su duboko pustili korijenje u svojim strankama. Oni su se na vrijeme učlanili i zato će se za svih njih naći mjesto za ugodno preživljavanje, jer su naši! Danas naši, sutra vaši i obratno, vjekovima tako. I sve stručnjaci, stranački jamačno! A ostatak!? A oni koji i dalje drčno odbijaju iskaznicu bilo koje vrste!? Tko im je kriv što pameti nisu imali, ili nemaju.  Biti predsjednik pionira, a ne graditi na toma blistavu karijeru, to može samo apolitični diletant, onaj koji poslije naokolo viče da je politika kurva za sve kriva. Ma, kriv je sam.