No, ipak je riječ o logičnom potezu. Jer čemu uopće argumentirana, institucionalizirana rasprava, kada je u ime vladajućih progovorila ulica? Kakvog smisla ima raspravljati o Povjerenstvu za neprofitne medije kad uskoro – što nam je jučer bez oklijevanja poručio i ministar Hasanbegović – neće biti ni neprofitnih medija? Oni koji osvajanje vlasti shvaćaju kao priliku za preuređenje društva po svojoj mjeri, u pravilu ne gube vrijeme na tričave parlamentarne rasprave s gubitnicima. Baš zato sve ovo čemu svjedočimo posljednjih dana više podsjeća na prevrat nego na uobičajenu demokratsku smjenu vlasti.

HDZ se u mandatu Tomislava Karamarka toliko radikalizirao da ta stranka više nije kadra ni normalno preuzeti vlast. Iako je HDZ na vlast došao postizbornim inženjeringom, a ne izbornom pobjedom, Karamarko predvodi ideološki cunami kao da je njegova partija osvojila dvotrećinsku većinu.

Istodobno od nove vrhuške još nismo čuli niti jedan jedini artikulirani prijedlog o tome kako državu učiniti učinkovitijom, a vlast poštenijom. Ne znamo ni što vladajući namjeravaju poduzeti u cilju ubrzanja slabašnog gospodarskog rasta i niske stope zaposlenosti. O svemu tome, pa ni o toliko obećavanim reformama, ništa ne piše ni u famoznom koalicijskom ugovoru HDZ-a i Mosta, koji po ispraznosti doista zaslužuje posebno mjesto u analima domaće političke jalovosti.

A kada nema pameti, stručnosti i razuma – svega onoga što nam je nova vlast obećavala – ideološke zadrtosti, primitivizma i ekstremizma ima napretek. Ideologe ne zanimaju reforme i bolji život, njih zanimaju isključivo preuređenje društva i ideološka obnova.

I stoga na Hasanbegovića, koji je odlaskom Mije Crnoje iz Vlade postao glavnim ideološkim jastrebom vladajućih, ne treba gledati kao na eksces, kao što ni njegovo i Crnojino imenovanje nipošto nije samo odraz Karamarkove osvetoljubivosti i revanšizma. Riječ je o dobro promišljenom i programiranom udaru na slobodu medija, jer novinari su u očima Karamarkove stranke postali najvećom preprekom »istinskoj demokraciji«, baš kao i udaru na tajne službe koji se paralelno odvija. Totalitarni umovi uvijek su najprije stavljali pod nadzor tajne službe i medije, jer su željeli kontrolirati ono što ljudi misle i govore.