Hrvatska je prekjučer obilježila Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, ali onako kao da se taj holokaust događao nekome drugome i negdje drugdje, a ne nama i ovdje. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koju je ova obljetnica zatekla za posjeta Poljskoj, imala je iznimnu priliku sudjelovati na komemoraciji kojom je obilježena 71. godišnjica oslobođenja konc-logora Auschwitz, zloglasne nacističke tvornice smrti u kojoj je umoreno više od milijun ljudi, najviše Židova, a onda i Poljaka, Roma i drugih narodnosti. 

U svojoj izjavi danoj u Auschwitzu predsjednica je, međutim, više prešutjela nego što je kazala, ostavši na općim mjestima i uobičajenim frazama. Poručila je, naime, prema onome što prenose mediji, kako je potrebno učiniti više da bismo se borili za iskorjenjivanje svih zala koje tjeraju ljude na ovakva djela kakva su se dogodila u Auschwitzu koji je, po njezinom mišljenju, dokaz koliko je čovječanstvo zakazalo i koliko »smo zakazali kao ljudi zato što to nismo spriječili«. Nažalost, nastavila je predsjednica, zlo se događa i dalje. »Dogodilo se u Vukovaru, Srebrenici, Omarskoj, Ruandi… i opet to nismo spriječili kao ljudi i kao Europljani«. Zlo se, nastavila je, događa i dalje u Siriji, rekavši kako je ovdje u pitanju naša odgovornost i naša humanost te da, kako je kazala, uvijek moramo razgovarati o tome što se dogodilo, o povijesnoj istini, educirati mlade o toleranciji, vrijednostima slobode i ljudskih prava.

No, zašto je uz Auschwitz, Vukovar, Srebrenicu, Omarsku i Ruandu predsjednica, kada već smatra da uvijek moramo razgovarati o onome što se dogodilo, zaboravila spomenuti Jasenovac, taj simbol našeg holokausta i genocidnog zločina koji je ovdje počinjen nad ponajprije Srbima, Židovima i Romima, a zatim i ostalima koje je ustaški režim proglasio neprijateljima? Je li moguće, u hrvatskom slučaju, naravno, uopće govoriti o Auschwitzu, a s takvom nepodnošljivom lakoćom preskočiti Jasenovac? Je li u redu apostrofirati Omarsku, a potpuno preskočiti jedan Heliodrom, kao da taj zloglasni logor nikad nije postojao? A postojao je, baš kao i drugi konclogori HVO-a, uz znanje i blagoslov tadašnjeg hrvatskog ministra rata Gojka Šuška i predsjednika Franje Tuđmana, o kojima ćemo uskoro, ako se obistine najave novog potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka, morati javno govoriti samo na jedan, strogo propisan način, dok ćemo sve ostalo morati ostaviti za svoja četiri zida, jer ćemo u protivnom biti žigosani kao izdajnici i neprijatelji. 

O istim problemima, u sličnoj prigodi, oglasili su se i novi premijer i predsjednik Sabora, ali nisu bili puno dosljedniji od šefice države. Predsjednik Sabora Reiner, doduše, spomenuo je u svom obraćanju na saborskom obilježavanju Dana sjećanja na žrtve holokausta ustaše, ali uglavnom zato da bi naglasio kako su i Hrvati, a ne samo Židovi i Srbi, bili njihove žrtve, te kako bi još jednom, s jasnih ideoloških pozicija i s očitom revizionističkom agendom, pokušao izjednačiti sve »totalitarne režime«, kako nacifašizam, tako i komunizam. 

Premijer Orešković pak holokaust smatra rezultatom »patološkog mišljenja i djelovanja«. »Lako je danas reći ne ponovilo se, no treba napraviti sve da se nešto takvo ne ponovi«, dometnut će nadobudno premijer, koji instrumente u sprečavanju takvog načina razmišljanja pronalazi u, pazite sad, demokraciji, ljudskim pravima, oprostu, dijalogu i toleranciji. Orešković smatra da se svijet mora ujediniti protiv svih koji osporavaju holokaust, te da i Hrvatska, zbog svog lošeg povijesnog iskustva i zločina koje su počinili pojedini pripadnici hrvatskog naroda, mora sudjelovati u toj borbi, jer u našoj budućnosti više ne smije biti mjesta za takve zločine i zločince. 

No, kako se u stvarnosti Orešković bori protiv tog zla? U svoju vladu, dakle, Orešković je primio i ministra koji antifašizam – a antifašizam je, samo da podsjetimo zaboravne, izvojevao pobjedu nad nacizmom i fašizmom te zaustavio holokaust – smatraju »floskulom«. U Oreškovićevoj je vladi i ministar koji otvoreno najavljuje izradu registra izdajnika, što pak neodoljivo podsjeća upravo na one metode što su ih na ovim prostorima zadnji put provodili isti oni totalitarni režimi, a protiv kojih se naši novi vlastodržci navodno tako zdušno bore. 

Prebrojavanje ljudi, njihovo razvrstavanje i dijeljenje, i to po rastezljivim, arbitrarnim kriterijima, nemoguće je uskladiti izbornim obećanjima o visokim demokratskim standardima, stručnosti i moralnosti, s kojima je nova politička vrhuška osvojila vlast. Štoviše, upravo svjedočimo  neobuzdanoj, divljačkoj negaciji svih obećanih standarda, doslovce na svakom koraku, povratku u prošlost i ubrzanoj klerikalizaciji društva, dok pod našim prozorima marširaju ostrašćene horde urličući ustaške pozdrave, a njihovi politički predstavnici najavljuju nove ideološke obračune s neistomišljenicima koje, naravno, smatraju neprijateljima države. 

Što premijer misli o tom našem svakodnevnom fašizmu? Kako ga misli spriječiti? Jer lako je reći ne ponovilo se, ali što će Orešković napraviti sada, kada nam se ipak ponavlja?