Izbori u SDP-u mogli bi, čini se, biti puno neizvjesniji nego što se to pretpostavljalo. Ove je subote Glavni odbor odbio usvojiti izvješće predsjednika, već ga je samo primio na znanje. A i pomicanje izbora za šefa stranke govori da aktualnom vodstvu stranke ne ide baš onako kako bi željelo.

Istina, nije to ništa neočekivano budući da je ovaj Glavni odbor izabran na konvenciji 2012.na kojoj je glavnu riječ vodila praktički ista skupina koja sada gura Zlatka Komadinu na čelo stranke.

Aktualni predsjednik Zoran Milanović u zadnje je četiri godine napravio puno pogrešaka. Kao prvo, njegovi javni nastupi u kojima ponekad kao da je tražio sukob samo radi sukoba. I kada je trebalo, i kada nije trebalo.

I prekomjerna retorika u kojoj bi uvijek rekao rečenicu ili dvije više nego što je trebao. Kao i ponekad začuđujuća ideološka rigidnost za relativno mladog političara kada su u pitanju teme vezane za zadnjih 70 godina hrvatske povijesti. Na trenutke je Milanović izgledao kao vječiti talent koji ima apsolutno sve da postane velika zvijezda, ali nikako da to pokaže na terenu.

Međutim Milanović je ipak iskazao zaokruženi set vrijednosti za koje se zauzima i za koje želi da krase njegovu stranku. Pod njegovim vodstvom SDP je ipak napravio korak naprijed prema tome da postane stranka puno više nalik modernim socijaldemokratskim strankama 21. stoljeća, a puno manje opskurnoj političkoj opciji iz koje je potekao.

Što se tiče gospodarstva i uređenja zemlje, SDP je gurao i dijelom uspio progurati stvari koje su od Hrvatske napravile uređeniju i moderniju zemlju.

S druge strane, nitko zaista ne zna što nudi njegov protukandidat. Zlatko Komadina je u visokoj politici već skoro dvadesetak godina, a da se u tom razdoblju osim najopćenitijih izjava nije jasnije odredio ni o jednom važnom problemu.

Slično kao i dio njegovih podržavatelja, koristi partijski novogovor razvijen u prošlom sustavu, namijenjen tome da te nitko ne može uhvatiti za ono što si rekao. Čak i to nije nepremostivo. Izlaskom na nacionalnu pozornicu Komadina dobiva prostor koji još uvijek ne da može, nego mora popuniti jasnim stajalištima i predstaviti se kao vjerodostojan kandidat.

Međutim, ekipa koja ga podržava možda mu može i pomoći u izborima unutar SDP-a, ali ga definitivno pokopava u široj javnosti. Recimo, splitska organizacija s jedne je strane koalicija ljudi koji još uvijek ne mogu oprostiti Gorbačovu što je dozvolio rušenje Berlinskog zida i Račanu što je 1990. raspisao izbore, a s druge čudnoga gradonačelnika koji podiže spomenike s ustaškim pozdravima. Ili zagrebačka organizacija od čijih se čelnika već šest godina nije mogla čuti suvisla politička izjava, a nisu prepoznatljivi ni u samom Zagrebu.

Ili Tonino Picula čije su izjave neodređenije čak i od Komadininih. Osim lupanja po Milanoviću, ova grupacija nije ponudila ništa. A neki od najžešćih Milanovićevih kritičara politički su gubitnici u vlastitim sredinama.  

Pobijedi li Milanović, SDP ima neke šanse i nekakvu političku budućnost. Pobijedi li Komadina – u slučaju da ostane ovakav kakav je sada, bez želje da ozbiljnije poradi na sebi – SDP možda ne bi bio daleko od toga da samog sebe osudi na vječnu oporbu.