Napokon je nastupio trenutak razotkrivanja. Ili otrežnjenja. Nakon dugotrajnog i mučnog pregovaranja, u kojem nije manjkalo laži, manipulacija i obmana, ishod tog procesa – u vidu ministarskog sastava Vlade Tihomira Tima Oreškovića – nikad nije bio toliko oprečan idealima i obećanjima s kojima je započelo formiranje nove vlasti.

Nakon velebnih najava o vladi stručnjaka, ambicioznim reformama i moralnoj obnovi političke kaljuže, uslijedila je sumanuta otimačina o fotelje i sinekure, da bismo na kraju dobili kriptostranačku vladu kojoj će, doduše, na čelu biti financijski ekspert, iako će mu njegova ekspertiza malo značiti u danima što slijede. Upravo se od Oreškovića, naime, očekuju najteže odluke i inicijativa, a upravo je on najslabija karika u budućoj Vladi. On jedini u ovoj Vladi iza sebe nema zapravo nikoga, ni jednog saborskog zastupnika, pa ni one koji će danas glasati za njega. Orešković nema ni stranku, jer i HDZ i Most imaju svoje predsjednike – Karamarka i Petrova, a ne Oreškovića. Novi će hrvatski premijer, dakle, u svakom trenutku ovisiti o tvrdom Karamarku, koji duboko u sebi vjeruje da mu pripada Oreškovićeva fotelja, zbog čega je i dobio položaj prvog potpredsjednika Vlade s ovlastima zamjenika, te ćudljivom Petrovu, kojeg je pak zapala funkcija »običnog« potpredsjednika.  Orešković će biti najusamljeniji kada mu bude najteže. Iako je svoju Vladu jučer duhovito nazvao »Timovim timom«, ovo je puno više Karamarkova nego Oreškovićeva vlada, jer je sam premijer u njezinom sastavljanju sigurno imao puno manju ulogu nego što se to sada pokušava prikazati.

Stručnost Timovog tima postaje bespredmetna uz saznanje da će u budućoj Vladi kao ministar branitelja sjediti pukovnik Mijo Crnoja, koji će tako dobiti priliku provesti svoje originalne zamisli o identificiranju i lociranju nacionalnih izdajnika. No, Crnojino crnilo, baš kao i izbor povjesničara Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture – riječ je o nekadašnjem članu proustaškog HOP-a i zamjeniku predsjednika Počasnog blajburškog voda, čovjeku koji otvoreno negira antifašistički pokret, smatrajući da je Hrvatska oslobođena tek 1991. godine – jasno upućuju na zaključak da će se Karamarkov antiliberalni »kulturkampf« nastaviti i nakon ustoličenja nove Vlade.

Jer dok Orešković i njegovi »eksperti«, poput nesumnjivo stručnog Zdravka Marića, koji nakon direktorovanja u prezaduženom Todorićevom Agrokoru preuzima riznicu prezadužene Hrvatske, budu provodili mjere »koje se moraju provesti«, mediji i javnost nastavit će se zabavljati ideološkim prijeporima i nacionalnim izdajnicima. Riječ je o sličnom konceptu što ga je prakticirala i odlazeća Milanovićeva vlada, a ideološka lustracija savršeno se uklapa uz rigidnu ekonomsku politiku štednje i rezanja rashoda.

Oreškovićeve su mjere već amenovane od strane financijskih moćnika i vjerovnika, i to prije nego što su predstavljene Saboru i hrvatskim građanima. Prije toga, dakako, valjalo je zatrti svaku nadu u promjenu ekonomskog modela. Sa svojim obećavajućim idejama o novoj monetarnoj politici, koja ne bi služila samo bankarima i uvoznicima, profesor Lovrinović postao je živi dokaz da i Mostova revolucija jede svoju djecu.