Bilo je za očekivati da će se banke i neki ekonomisti, koji s bankama stalno surađuju, usprotiviti zamrzavanju drugog stupa mirovinskog osiguranja. Radi se o pet milijardi kuna godišnje, koje se slijevaju u četiri mirovinska fonda u najvećim bankama. Kad bi se taj novac vratio u državni proračun, njegov bi deficit bio manji za pet milijardi. Pokazalo bi se da Vlada možda i ne treba provesti rigoroznu štednju i kresanje izdataka. Međutim, tada bi banke ostale na suhom i izgubile mogućnost da obrću golem novac koji im je država prepustila 2002., kad je izvedena mirovinska reforma.
Cilj te reforme bio je »ojačati tržište kapitala« te omogućiti sve starijem stanovništvu Hrvatske da u budućnosti ima bolje mirovine nego danas. No, drugi stup je povećao državni dug za barem 60 milijardi kuna, a istodobno nije zajamčio veće mirovine. Zbog istih razloga odlučile su ga ukinuti Mađarska i Poljska. U Mađarskoj su troškovi upravljanja u drugom stupu bili nekoliko puta veći nego u državnom, jer su prelazili 10 posto od mirovinske štednje, a u Poljskoj su iznosili šest do sedam posto. Prema izračunu Nicholasa Barra – najvećeg stručnjaka za mirovinsko osiguranje u svijetu, koji je bio konzultant MMF-a, Svjetske banke i brojnih država – troškovi upravljanja u drugom stupu mogu pojesti do 20 posto mirovinske štednje.
Poljska vlada tvrdi da se drugi stup ne isplati zaposlenima s plaćama nižim od 1.000 eura. Prema Sindikatu umirovljenika Hrvatske, drugi stup isplati se samo onima s plaćama iznad 7.000 kuna, dok će ostali, osobito žene, biti na gubitku. Znakovito je da nitko, čak ni zagovornici drugog stupa, više ne obećavaju građanima da će im drugi stup podići mirovine. To ne jamče ni banke, jer znaju da visina mirovina u drugom stupu ovisi o ćudljivom stanju na burzama obveznica i dionica, u koje ulažu novac osiguranika. Primjerice, kad je 2008. pala burza, vrijednost mirovinske štednje u drugom stupu srozala se oko 40 posto. U međuvremenu se lijepo oporavila, ali prijeti nova kriza.
Nije jasno na temelju čega političari iz SDP-a, HDZ-a i budući ministri tvrde da se drugi stup isplati. Oni ne znaju što se u njemu događa. Hrvatske vlade nikad nisu napravile analizu učinaka drugoga stupa ni provele kontrolu. Nisu pitale za savjet Nicholasa Barra – jer on ne zagovara privatizaciju zdravstva i mirovina. Barr se usprotivio drugom stupu, koji su potkraj 1990-ih uvele uglavnom bivše komunističke države po nagovoru Svjetske banke. Demokratske zemlje Zapada nikad nisu uvele drugi stup, a na to nije pristala ni Slovenija. Pokazao se promašajem. Svjetska banka prestala ga je zagovarati 2008. godine, a MMF i Europska komisija nikad nisu tražili ni njegovo uvođenje, niti očuvanje. Hrvatski političari jedni su od rijetkih u svijetu koji još brane drugi stup, zajedno s bankarima. Građani su neinformirani, jer 99 posto njih ne prati čak ni stanje na svojim mirovinskim računima. Jasno je samo jedno: većini hrvatskih političara i stranaka lakše je kresati proračun, rezati plaće zaposlenima, time i njihove mirovinske osnovice.
Lakše im je opaliti po vlastitu narodu, nego ostaviti banke bez unosnih prihoda kojima upravljaju bez ičije kontrole.
