Malotko će osporavati da je Hrvatska odradila ogroman posao u izbjegličkoj krizi. Naša je zemlja – i to počevši od onih bezbrojnih anonimnih ljudi koji su se zatekli na izbjegličkoj ruti, zatim brojnih bezimenih heroja, aktivista i drugih profesionalaca koji su sudjelovali u prijemu i zbrinjavanju izbjeglica, pa sve do našeg političkog vodstva koje je donosilo odluke o tome kako će se Hrvatska i njezine službe postaviti u ovoj krizi – doista iskazala golemu  količinu solidarnosti i humanosti. Za razliku od niza drugih zemalja, javni diskurs u Hrvatskoj uglavnom nije bio zatrovan ksenofobijom, rasizmom i otvorenim govorom mržnje, osim u jednom ograničenom dijelu marginalnih ultradesničarskih medija, društvenih mreža i političke desnice. Svi mainstream mediji, uz nijanse, zadržali su temeljnu pristojnost, braneći u svakom trenutku princip: ljudima u nevolji moramo pomoći. 

U situaciji kada se gotovo cijela Europa, a pogotovo nekadašnje komunističke zemlje, granicama, zidovima i žicom »branila« od navale izbjeglica, kada se te nevoljnike kolektivno žigosalo kao teroriste i silovatelje, a ovih su im dana počeli otimati dragocjenosti, kako bi im naplatili boravak, u Hrvatskoj takvih gadosti nije bilo, niti ikakvih ozbiljnijih incidenata s izbjeglicama, iako ih je više od pola milijuna u nekoliko mjeseci protutnjalo kroz Hrvatsku. 

Postoje različita objašnjenja za takvu pomalo začuđujuću situaciju – jer doista je malo onih koji su od Hrvatske očekivali takvu gestu – no čini se da je najtočnije ono da je u ovom slučaju presudilo hrvatsko izbjegličko iskustvo, tako karakteristično upravo za istok Slavonije, područje na kojem su izbjeglice pokucale na naša vrata. 

Iako je, dakle, situacija jako ozbiljna, Hrvatske ipak nema za stolom za kojim se o tome razgovara. Hrvatska čak nije službeno ni bila obaviještena o tim razgovorima! Možete li to zamisliti?! Dakle, unatoč činjenici da se Hrvatska doista iskazala u ovoj izbjegličkoj krizi,  nije bila sa svojim susjedima i partnerima unutar EU, Slovenijom, Austrijom i Njemačkom, zemljama koje pripremaju nove mjere kojima je cilj postupno obuzdati izbjeglički val, što bi se moglo ozbiljno reflektirati na našu zemlju i imati katastrofalne posljedice po, spomenimo samo kao primjer, sljedeću turističku sezonu. 

Hrvatske, dakle, nije bilo na tim važnim pregovorima, ali ne zato što na razgovore nije bila pozvana, nego jer se pozivu nije odazvala. Koliko god to bilo apsurdno, ali hrvatski je ravnatelj policije Vlado Dominić doista je ovih dana odbio poziv generalnog direktora slovenske policije Marjana Fanka na razgovor s austrijskim ravnateljem policije u Šentilju, na kojima su pripremali tehnički dio novog plana, kao što je, također ovih dana, hrvatski ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, koji je, moramo priznati, tijekom izbjegličke krize odradio izniman posao, arogantno odbio poziv slovenske kolegice Vesne Gjerkeš Žnidar, usput joj držeći lekcije. Kako li je samo Hrvatska sebi mogla dopustiti takav diplomatski faux pas?

Problem je u činjenici što je naša odlazeća politička elita, koja je u izbjegličkoj krizi na generalnoj razini nedvojbeno donijela ispravne odluke, na provedbenoj razini napravila toliko neshvatljivih i nepotrebnih pogrešaka. Spomenimo samo suludu blokadu granice sa Srbijom, epizodu s vlakom u Mađarskoj, kršenje europskih pravila kada je riječ o registraciji izbjeglica, držanje lekcija Mađarima, Srbima, Slovencima, Bruxellesu… Hrvatska je politička vrhuška svoju svadljivost, aroganciju i lakoću vrijeđanja, karakterističnu za našu internu političku raspravu, nepromišljeno preslikala i na odnose sa susjedstvom. Upravo je to – iako ne samo to – umnogome zasjenilo sve dobro što je Hrvatska napravila u ovoj povijesnoj krizi, a ovaj nam slučaj lijepo ocrtava jedan od ključnih razloga ukupnog neuspjeha Kukuriku koalicije.