Mandatar se vratio iz Kitzbühela i predstavio se kao da zna što radi, no građani, koji su izašli na izbore i dalje ne razabiru o čemu je tu riječ. Nejasno je koji je njegov plan. Kakve će biti te mjere koje je strancima već najavio u bogataškom hotelu Kempinski, premda mi, jedini kojih se sve to tiče, za njih ili ne znamo, ili su nam uzgred spomenute, onako okolišno i umeko. Koje reforme, dakle, čekaju ovo društvo, rezovi gdje, do koje mjere i po čijoj glavi?

Nevjerojatno je da Tihomir Orešković, čija su iskustva stečena u zemljama visoke demokratske kulture, ostavlja dojam gazde koji velike promjene želi uvesti samo kod sebe doma, a ne u cijeloj jednoj državi. Pa čak i onda morao bi valjda reći ženi, djeci i punici što im se sprema.

A hrvatska javnost je iz svega isključena. Konspirativni su i HDZ i Most, čija ga podrška drži u sedlu. Sada, kad su uhvatili uzde, tretiraju narod kao bedaka koji je dužan šutke kusati što mu se servira i ne postavljati suvišna pitanja.

U Kitzbühelu se, uostalom, Orešković ponašao kao da predstavlja Hrvatsku vladu iako njegova vlada još ne postoji. Nisu još izašli pred Sabor, nisu potvrđeni, a još ne znamo ime ni jednoga od novih ministara koji će provoditi njegov program.

No sve bi se nekako još i moglo pravdati ovom prijelaznom situacijom, kad bi građani ove države barem znali koje je to politike bio izaslanik mandatar  na sastancima s novčarskim moćnicima.  

Kaže Orešković da mu je osnovna stvar smanjit dug i to će generalno svi ljudi podržati. Kao i želju da se dovedu investicije, podigne konkurentnost javnog sektora, i sva ta druga čuda u koja se sve vlasti uvijek zaklinju.  Ali kod svega je osnovno pitanje kako.

Tri, pet ili deset milijardi u proračunu može se uštedjeti na razne načine. A građana se i te kako tiče po čemu će se točno udariti. Naravno da karikiramo, ali ako ukineš »besplatno« zdravstvo, eto ti odmah »viška« od 20 milijardi kuna. Sigurno da se to neće učiniti.

Ali zdravstvo jest na tapetu. Građani imaju pravo znati što konkretno. Orešković je najavio i privatizaciju »mrtvih kapitala«, odnosno »svega što nije strateško«. Ali kako će se odlučiti što je strateški interes države? Koja ekonomska škola će nam prodati doktrinu?

Za neke zemlje strateška je željeznica, za druge nije. Neke su države privatizirale elektroprivredu, pa se ispostavilo da se žele vratiti natrag. Jesu li autoceste strateška stvar, kao što su za vrijeme Milanovićeve vlade zagovarali tvrdi protivnici koncesioniranja, ili je s tim ipak bolje na tržište? Je li porez na nekretnine, koji se također sviđa mandataru, sada oportuno sredstvo za punjenje proračuna kao što nije bio u dobe bivše vlade?