Da, svakako, radi se o političaru ovjenčanom nizom izbornih pobjeda u Primorsko-goranskoj županiji, uspješnim poput Darka Milinovića s HDZ-ove strane, u Ličko-senjskoj župnaniji. Ako ćemo načas zaboraviti da se radi o sredinama koje su stranačke utvrde dvaju stranaka i u kojima je mogućnost poraza praktički tek – teoretska, recimo da je to Komadinina prednost. Sve ostalo je – katastrofa.

Radi se o političaru koji je svoj domet u vođenju sustava pokazao u tri i po mjeseca koliko je sjedio u fotelji ministra pomorstva, prometa i infrastrukture. Cinici će reći da je jedina proaktivnost koju je u tom zahtjevnom ministarstvu pokazao bilo stavljanje potpisa na vlastitu ostavku. Ukratko, Komadina je bio katastrofalni kadrovski promašaj upravo Zorana Milanovića i jedna od ozbiljnijih na popisu pogrešaka koje je tehnički premijer napravio u svom mandatu. Učinak na zahtjevnoj funkciji je bio sasvim dovoljan da za Komadinu ozbiljna, nacionalna politika bude prošlo svršeno vrijeme, no kako je “koalicija voljnih” za rušenje Milanovića odjednom postala “koalicija bezvoljnih” da se doista za taj izazov i kandidiraju, onda je dobar i primorsko-goranski župan s ministarskom kataklizmom u CV-u.

No, dobro, svatko ima pravo i na drugu šansu, no nekad su izgledi jednostavno – manji. Za antiMilanovićevce bi bilo neusporedivo bolje da su uspjeli naći jačeg kandidata.

S Komadinom, i SDP-ovom strujom koja ga podržava, međutim, postoji još jedan, neusporedivo veći problem. Iako pričaju (s pravom) o potrebi demokratizacije stranke, krenuli su putem koji je s demokracijom upravo suprotan. Doista je, naime, nejasno, zašto se svi boje sučeljavanja sa Zoranom Milanovićem? Bojao ga se Ivo Sanader, bojala ga se Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko bi vjerojatno radije odabrao višetjedno popravljanje zubi srednjovjekovnom metodom nego sat vremena s Milanovićem na nacionalnoj televiziji, a boji ga se, očito, i Zlatko Komadina.

U čemu je stvar? Kako se netko tko se pretendira baviti demokratskom politikom i to, pazite, s programom demomkratizacije stranke, može uopće usuditi skrivati od javnosti i izbjegavati sučeljavanje s protukandidatom? I to uz priču o izbjegavanju “estradizacije”! Ovakav bijeg je na prvu ruku otužno komičan, ali je, zapravo, izrazito opasan, kao i svako izbjegavanje javnosti u demokratskim društvima. Ono što je dosad bio standard nedemokratskog dijela HDZ-a (ni Karamarko nije htio unutarstranačko sučeljavanje) sad postaje zastava tobože demokratizacijske struje SDP-a.

Uglavnom, čini se kao da dio stranke koja istinski ne voli (vrlo, vrlo ublažena ocjena) Zorana Milanovića, zapravo, djeluje u pravcu toga da na vlasti u SDP-u ostane – Zoran Milanović. I to bez prave borbe.

A za SDP bi bilo jako dobro, jer je raznolikost snaga, ne samo da frakcija koju trenutno predvodi Komadina da još nekog, po mogućnosti jačeg protukandidata, nego i da se pojavi netko tko će doista udariti na Milanovića s – lijevih pozicija. Doista lijevih, s idejama o konkretnim mjerama koje bi ojačale društveni položaj onih koji žive od svog rada, a ne tek bizarno ispraznim rečenicama o “povratku socijaldemokraciji” i sličnih. Da nadalje taj neki, “treći čovjek (žena?)”, prema HDZ-u i koaliciji sa čudesnim kadrovima, strankama i idejama zauzme u najmanju ruku jednako borben stav poput Milanovića. Da se priupita je li baš potrebno da prvi čovjek SDP-a toliko ističe pozitivno nasljeđe Franje Tuđmana, jer je, znamo dobro, za prvim predsjednikom RH, recimo to diplomatski, ostao i masivni uteg negativnog?

Takvog kandidata, međutim, zasad nije za vidjeti. Izgleda da će doista jedini udar na Milanovića pokušati izvesti ekipa u čijim je redovima i gradonačelnik koji je uredno poslao vijenac na spomenik postrojbi HV-a imenovanoj po ustaškom zločincu. Na deseti travnja.

Good luck with that, vjerojatno bi im, na čistom hrvatskom, poručio Zoran Milanović.

P.S.

Nekoliko teza za Davorka Vidovića

Nekoliko stvari zaslužuje pojašnjenje.

1. Gospodin Vidović tvrdi kako reagira jer da sam se svojim posljednjim blogom “direktno uključio” u izbore u SDP-u. Nemam najblažeg pojma o tome što znači “direktno uključivanje”, jer niti imam ambicija za kandidaturu, niti mogu birati, niti biti biran u SDP-u. Nisam, naime, član stranke. Kako se političkim komentarom izvana u nešto može direktno uključiti, ne znam, ali ako je tako, onda se može reći da sam se u posljednjih pet godina “direktno uključivao” u sva bitnija politička zbivanja u zemlji. Je li to dobro, ili loše, neka prosudi gospodin Vidović.

2. Dražesno je kako me gospodin Vidović doživljavao “našim”. Još dražesnije kako se sada pita jesam li doista “naš”. Obzirom da i sam zabrinuto kaže kako je posljedni blog “višestruko bez komentara ili uz odobravanje dijeljen putem društvenih mreža” imam potrebu svim čitateljima pojasniti da se kroz moje tekstove ne promiče nikakva “naša” istina. To sam samo ja. I dosta kave. Molim cijenjene čitatelje da ukoliko im se, glede&unatoč, neki budući tekst ipak svidi, ne pretjerjeruju s njegovim dijeljenjem. Uzrujat ćete gospodina Vidovića. 🙂

3. Kako, g. Vidoviću, nazvati koaliciju sa strankom koja obilježava 10. travnja (HČSP, koji je potpisao predizbornu suradnju s HDZ-om) i koja ima, znate i sami, vrlo zanimljiv program i praksu? I kad smo već kod biologije, samo da dometnem da i dugotrajna šutnja može biti obilježje pubertetske nedozrelosti.

4. Da ne dužim, naposlijetku moram demantirati logički potpuno promašenu tezu g. Vidovića o tome da sam SDP-ovce prozvao kukavicama. Potpuno suprotno – osnovna teza bloga je da će Milanović pobijediti na izborima upravo zato jer je spreman na otvoreni (politički, jasno) fajt s HDZ-om. To bi značilo, zapravo, da u SDP-u prevladavaju – hrabri ljudi. No, radi se samo o ocjeni kvalitete politike, a ne ljudskih osobina.

E da, svakako moram još naglasiti kako ste baš simpatično Milanoviću provukli pitanje: “Gdje si bio devedesetih?”. Možda stigne nova podrška iz Šatora…