Više nego Ivica Kostelić, Natko Zrnčić-Dim i Filip Zubčić, prošlozimsku je skijašku sezonu u hrvatskim medijima obilježio jedan do tada slabo poznati vitez bijelih sportova. Iz bijelog je svijeta u domovinu 14. prosinca 2014. stigla vijest da je »ministar zdravlja Siniša Varga uslikan na vikend-skijanju u talijanskim Dolomitima, u Sextenu, kamo je išao službenim audijem«. Kao dokaz da se ne radi o podmukloj izmišljotini, objavljena je i fotografija s talijanskog skijališta koju je redakciji Večernjeg lista poslao jedan čitatelj.

Iako je iz Ministarstva zdravlja urgentno priopćeno da je Varga taj »službeni automobil, kojim je otputovao na skijanje u Italiju, koristio u skladu s odlukom Vlade, kojom je propisano da ministri i državni dužnosnici koriste službeni osobni automobil srednje klase, s osobnim službenim vozačem 24 sata dnevno«, ministar je nakon lavine napisa o nedopustivoj rastrošnosti na račun poreznih obveznika javno izrazio žaljenje zbog svojega »propusta u tumačenju propisa« i svečano obećao da se »to više nikada neće ponoviti«. U znak kajanja, Varga je državnom proračunu nadoknadio troškove za gorivo i cestarinu, te za dnevnice i hotelski smještaj službenoga vozača.

Brzog spustaša Sinišu Vargu na medijskom je skijaškom tronu ove sezone zamijenio novoizabrani predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner. U duhu proklamiranoga zajedništva, akademik Reiner je ovog vikenda pohrlio podijeliti sudbinu oko 200 tisuća hrvatskih građana koji su se zaputili na inozemna skijališta. No, za razliku od njih, Reiner je svoje slalomaške vještine počeo pokazivati već pred graničnim prijelazom na Bregani.

U furioznoj vožnji, praćen policijskim vozilima s upaljenim rotirkama, privatni automobil predsjednika Sabora je pretekao vozila brojnih sunarodnjaka koja su u nepreglednoj koloni prema Sloveniji plazila i preko sat vremena.

Gotovo jednako brzo u Hrvatsku je stigla vijest o Reinerovu izvanrednom prolaznome vremenu i s lakoćom svladanoj šengenskoj granici. Vijest o nezaustavljivom skijašu s Bregane bila je potkrijepljena i fotografijama šampionskog konvoja.

I dok su hrvatski mediji u tom Reinerovu slalomu na autocesti prepoznavali »povratak bahatog HDZ-a kakvog poznajemo« a predsjednika Sabora prozivali zbog »iskorištavanja povlastica«, oglasio se i uvrijeđeni akademik.

»Vozio sam se u svom vlastitom autu, vozila me supruga. Ako netko pokušava od toga bilo što napraviti, onda se očito malo zeznuo«, izjavio je Reiner. Potom je na Facebooku napisao: »Da sam mogao izbjeći pratnju, vrlo rado bih to učinio, no nije bilo moguće jer tako me slijedi po mojoj novoj funkciji. Nakon stresne kampanje i tjedana napornih pregovora htio sam uzeti par dana odmora, ali neki očito i od toga žele napraviti skandal.«

Kao i u onom prošlosezonskom slučaju skijaša Varge, i za Reinerovo se putovanje ususret zimskim radostima odmah pronašlo službeno opravdanje. Priopćilo se kako predsjednik Sabora, kao štićena osoba prve kategorije, nije prekršio zakon. I kako je procijenjeno da bi njegovo čekanje u koloni predstavljalo sigurnosni rizik.

Kakav sigurnosni rizik? Zar sigurnosni procjenitelji misle da bi Željko Reiner – samo zato što bi na sat ili sat i pol vremena dijelio neveselu sudbinu sugrađana koji su baš kao i on uzeli par dana odmora da se na snježnim padinama oslobode nagomilanog stresa i koji su prije izlaska iz voljene zemlje zapeli u koloni – ispalio na živce? Zar drže da bi se taj brestovački plemenitaš zbog tako tričavog povoda toliko iznervirao da bi ugrozio vlastitu sigurnost ulazeći u žučljivu prepirku sa suprugom ili s drugim vozačima koji, baš kao ni neslužbena vozačica predsjednika Sabora, nisu krivi zbog zastoja na cesti?

Ili su prekaljeni sigurnosni djelatnici ipak ispravno procijenili da nikoga u kilometarskoj koloni neće iziritirati to što štićena osoba na svoje privatno skijanje putuje po ubrzanoj proceduri, ne poštujući ni red ni ljude pored čijih automobila prolazi? I da nikome među svim tim ljudima neće fatalno popustiti nervi, te da štićenoj osobi stoga ne prijeti nikakva neugodnost izuzev trubljenja i psovki, koje ionako neće čuti dok svom brzinom piči prema granici?

Pokazalo se da hrvatski državni slalom nije riskantna disciplina. I da i novi hrvatski moćnici mogu prelaziti granice ljudskog strpljenja. I granice susjednih država. Preko kojih uvijek idu nekim svojim, povlaštenim putem, odvojeni od naroda u čiju se dobrobit zaklinju. Kao što je svojedobno išao i onaj klipan koji je parlamentu prvi nadjenuo službeno ime – Hrvatski državni sabor.