Bili su to prvi dani, prvog tjedna rujna 2015. godine. Rujan, mjesec koji bi po svemu trebao biti najljepši u godini, mjesec kad sve dozrije i zablista svojom puninom, kad su dani topli, a ne prevrući, taman da je čovjeku najveća dilema je li mu iz kratkog rukava uskočiti u dugi uvečer kad rujansko sunce zađe.

Skoro će škola nanovo, život što će se nakon ljeta i opet zavrtjeti rutinski, ma ako je odmor bio valjan živjet će se od toplih uspomena barem do pred novi godišnji odmor. I vlastita briga je početkom rujna nekako daleko, kamoli neće biti tuđa.

Izbjeglice, migranti, ljudi što su se utapali na Mediteranu bježeći od nasilja u svojim zemljama i tražeći po svijetu komad svoje sreće, u pravilu su nam bile tek statističke neke brojke u Dnevniku, onako kako nam je statistika kad se dohvate među sobom sugrađani u dalekoj Africi, ili kad vlak ispadne iz tračnica u Indiji.

Sve je bilo taman toliko daleko da nas ne dira baš. Jer, dok ne idu izbjeglice preko livada podno naših prozora, daleko nam je svaka ljudska sudbina.

A onda je podivljalo more na obalu Turske izbacilo malo dječje tijelo. Plave kratke hlače, crvena majičica, cipelice… Dječak se zvao Aylan Kurdi. Sirijac, ako je kome to ključni podatak, makar ne bi smio biti.

Dijete je. Čovjek. Imao je tek tri godine. More mu nije dalo da nađe taj bolji neki život gdje rata i nevolja nema. Utopio se, on i njegov petogodišnji brat Galip i majka Rihan. Slika beživotnog tijela obišla je svijet.

Dijete je išlo prugom od nemila do nedraga, kad se dogodila nesreća. Fotografija male Madine nije, međutim, preplavila društvene mreže, manje je onih koji su makar osjetili vlastitu neku potrebu da iskažu koliko im je žao što godine 2017. djeca stradavaju pod kotačima vlakova iznurena, izmorena od hodanja, potucanja, potrage za ono malo života kakvog dijete zaslužuje.

Ili je problem jednostavno u tome što je sve tekstove i objave o maloj Madine pratila ona njena fotografija na kojoj su joj crni veliki uvojci, dječji rumeni obraščići i velike oči koje gledaju ravno u čitatelja ili onog tko televiziju gleda, pa za pogledati te oči treba imati snage i hrabrosti.

Od rujna 2015. godine do studenoga 2017. godine prošle su dvije godine i dva mjeseca. U te dvije godine dogodilo se koječega. U te dvije godine evo smo dobili i Austriju da bude jedina zemlja zapadne Europe i Europske unije u čijoj vladi sjede ministri krajnje desnice.

Premijera Kurza u igri, ako ne i za vrat, drži desnica. Nova vlada najavila je tvrđu politiku prema migrantima i strancima. Reducirat će se pravo na socijalnu pomoć, djeci stranaca dat će se u škole samo ako znaju savršeno njemački jezik, pojačat će se kontrola u islamskim vrtićima i privatnim školama.

Austrija nije, eto, Francuska, u kojoj se svi nađu na kupu kad treba od ekstremne desnice braniti temeljno pravo na jednakost. Austrija će zatvoriti granice ako treba, pa neka se drugi misle što će s djecom poput Madine.

I kad se računi uredno plaćaju, i kad nisi ni gol ni bos ni gladan svejedno je preživljavanje, borba, krpanje, upinjanje i upiranje, frustracija. Mehanizama koji bi pomogli država ne nudi. Njoj je tek daleko i obala Turske i pruga u Šidu. I da hoćeš pomoći ne znaš kako.

Utjeha je tek to što nisi od onih koji misle da je mrziti lakše, biti bučan lakše, osuditi drugog lakše. Zato je zaspati često teže. Živimo u svijetu skrojenom po nacrtima Kurza, u svijetu vjeroučitelja koji propagiraju mržnju, u svijetu svećenika koji u Hrvatima koji idu za boljim životom vide dezertere, a u izbjeglicama onda garant vide crne vragove.  Svijet je takav da se i matematički zna da nam za ogrubjeti poput onog najgrubljeg brusnog papira, trebaju dvije godine i dva mjeseca.

Toliko je, naime, prošlo, od Aylana do Madine. Bivamo gori prebrzo. Ili se poput onog što ovo piše, nakon očiju malog Aylana što su nas gledale s obala Turske, sramimo toliko da nismo u stanju gledati u oči male Madine. Svejedno je. Isto je. Svijet se mijenja sve brže, mi se mijenjamo sve brže, najčešće na gore. Čini se  da se tu ionako ne da ništa. Za dobro nema vremena. Ima li dobrih ljudi uopće. Biti čovjek, a osjećati se k’o govno nedostojno ičeg, nikad nije bilo lakše i nikad više istina, kako u rujnu 2015. tako i studenom ove godine.

U knjizi on secira zlo. Kad se zna kako izgleda i funkcionira zlo, bit će lakše znati što je dobro. Ova nagrada dijeli se i zbog rečenice Margaret Mead koja kaže: »Nikad ne sumnjajte da mala grupa pravednih ljudi može promijeniti svijet, uistinu je to jedino što ga je ikada promijenilo.«

U filmu »Kvadrat« zrnce nade ipak postoji. Možda nas mladost spasi, ako je ne zatrujemo posve svojom frustracijom. U ovo blagdansko doba to poželjeti je i lako i potrebno.