Da su nogometaši Rijeke još jednom izgubili u Maksimiru susret za prvenstvene bodove i nije neka vijest. Jer, od prije 52 godine, kada su upisali prvu pobjedu, to im pošlo za rukom još točno 5 (pet!) puta. Okrutnost tradicije i skidanja gaća na Gornjem Jelenju, nekada, na naplatnim kućicama na Grobniku sada! Nakon što su uspjeli spariti dva poraza, Riječani su u Maksimiru sami skočili na modri ražanj, s obzirom na to da su kod dva primljena pogotka u začetku akcije imali loptu u nogama… Koncentracija i individualne greške ovog su puta došle do izražaja, bile su kobne, u fazi obrane, u odnosu na prethodne utakmice kada je taj virus pokosio zadužene za davanje golova.

S obzirom na to kako su igrali (pokušavali…), u drugom poluvremenu nakon što su se našli u rezultatskom minusu, vjerujem da su se Riječani osjećali kao nudisti u sjemeništu bez ogrtača… Ogrnuti smokvinim listom da bi skrili svoju golotinju. Jer, nije to bila Rijeka, nije bila Kekova Rijeka, kompaktna, čvrsta, s malo prostora između linija, agresivna i s kilerskim instinktom u tranziciji. Nije to, naime, bila Rijeka iz Salzburga, Pireja, Milana ili Beča, europska Rijeka, koja je na Karaiskakisu i San Siru izgubila u sudačkom vremenu… Momčad je bila više nalik na stado Miškovićevih ovaca s ranča u Fužinama. Ne treba, naime, biti Edison da shvatite da je žarulja igre Rijeke pregorila, da je momčad ostala u mraku.

Jedan od razloga je jamačno i izostanak pola momčadi zbog kartona i ozljeda (Vešović, Elez, Mišić, Heber, Gavranović…), igrača koji su ipak nositelji igre na svim dijelovima terena, odnosno uglazbljeni u Kekov orkestar puno bolje od njihovih alternacija. Rijeka jednostavno nije bila momčad i postala je lak plijen modrim lavovima koji su uzeli darove, Miškovićeve janjce, i napravili banket. Ni traga šampionskoj Rijeci, a izuzetno motivirani i inspirirani Dinamo nastavlja svoju osvetničku misiju (nakon pobjede na Rujevici), za debakl prošle sezone, kada je Rijeka uzela dvostruku krunu. Dinamo je otišao na plus devet. Rijeka sada može dalje po svojoj filozofiji – iz utakmice u utakmicu tražiti pobjedu, pa što bude… Do 36. kola. Tko kaže da mora obraniti naslov, ali mora biti druga ili treća, u vrhu hrvatskog nogometa. O tome moraju svi zajedno razmišljati na Rujevici. Naravno, naglasak je na Europi, koja donosi novac i slavu…

Mario Gavranović preskočio je utakmicu jer, tvrdi ugledni anesteziolog, doktor Boban Dangubić, ima akutnu upalu aduktora i neće ga biti niti protiv Austrije u četvrtak. Nije mi na kraj pameti sumnjati u Dangubićevu dijagnozu, odnosno magnetske rezonance, Gavranovićeve »bolesti«. On je najbolje znao ako je mogao igrati… Šteta što nije, jer propustio je Dinamu zabiti gol i pokazati Zdravku Mamiću da je napravio dobar posao kada ga je kupio. Svako od nas ima svoju cijenu, tužan je, međutim, onaj trenutak kada je i saznate… Ne vrijedi to kada su u pitanju »nogometni euri«, gdje vrijedi načelo – tko da više. Žao mi je Gavranovića i cijele hajke, ali i sebe, jer imao sam glavobolju dok sam na press konferenciji slušao njegovu najavu utakmice u Maksimiru. Besmislenost presica kada se magla pakuje u fini celofan i zamota crvenom vrpcom i ružom!

Što mislim o Gavranoviću nakon svega? Ništa! Na Rujevici ima dovoljna mozga i pameti.

P.S. Miškoviću, predsjedniku Rijeke. Na Divljem zapadu nisu ubijali kurve i novinare, netko je pitao zašto novinare… Da bi imao tko novim generacijama ostaviti priče o junačkim dijelima revolveraša. Ne smatram se prozvanim izjavama na jednom portalu o novinarima Novog lista. Slažem se s onom izjavom da su Riječani posebni i ponosni u svemu, pa tako i kada je u pitanju nogomet i HNK Rijeka – ljubavi! Prljav veš oprat ćemo u četvrtak u austrijskoj pobjedničkoj vodi. Jer, Rijeka vjeruje u Rijeku i kada nije na vrhu ljestvice. Jedan poraz od Dinama, pet poraza, ne može srušiti sve što je učinjeno u pet godina. Bajka od Stuttgarta do Beča, s hrvatskim prilogom – Dinamom!

Za naslovne stranice Novog lista!