Pokušao je samome sebi dati čistu peticu Andrej Plenković ocjenjujući godišnjicu svog premijerskog mandata »jednom od najizazovnijih godina za Hrvatsku od Domovinskog rata«.

U tome ima istine u istoj mjeri u kojoj je Plenković ispunio svoje božićno navještenje kako će njegova Vlada otkupiti od mađarskog MOL-a cijeli paket Ininih dionica i naftnu industriju vratiti majčici zemlji. I to je ono što najviše plaši sada, kada smo zakoračili u drugih 365 dana Plenkovićevog mandata: pogrešne procjene i olako prikazivanje vlastitih poraza kao pobjeda.

U jednoj sasvim prosječnoj godini koja je iza nas, ako izuzmemo požare, poplave i krizu u Agrokoru na što nije mogao utjecati, najviše glavobolja izazvao je Plenković sam sebi. Prije svega nesposobnošću donošenja odluka, pogotovo onih nepopularnih, koje se po defaultu donose na samom početku mandata. U Plenkovićevom slučaju one i nisu bile posebno teške, tražile su samo malo kuraja, poput Za dom spremni ploče u Jasenovcu koja je preseljena tek nešto dalje, izvan vidokruga nekadašnjeg konclogora.

Plenkovićevi ministri, kao ni mnogi prethodni, požare nisu ugasili, poplave nisu isušili, no što je to »politički, gospodarski i vanjskopolitički« bilo premijeru toliko izazovno protekle godine da ju je poglasio najtežom od završetka rata?

Gospodarstvo se inercijom polako oporavlja, za što su najviše zaslužne okolnosti u okruženju i tri mjeseca turizma temeljenog na suncu i moru. Političku stabilnost u koju se kao svoj primarni cilj kune Plenković, narušio je on osobno eliminacijom Mosta iz Vlade, zakrpavši vladajuću koaliciju političkom trgovinom s Vrdoljakovim HNS-om, Pupovcem i manjincima.

Vanjskopolitički autogol Plenković je samom sebi zabio s Ukrajinom, stajući na žulj Rusiji, što je možda ubrzalo razotkrivanje afere Agrokor. Lex Todorić potom je iznuđen potez kao u šahu, da bi se izbjegao trenutni mat. Na arbitražu sa Slovenijom nije mogao utjecati, a bilateralno s Cerarom još uvijek nije ništa riješio, baš kao ni s BiH oko Pelješkog mosta.

I gdje su tu mudri državnički potezi, gdje je tu odlučno mačem po gordijskim čvorovima naše svakodnevice, gdje su tu pobjede dobra i kazne za zle? Samo kompromisi, pa makar i truli, sa svim i svakim, od Hasanbegovića do Bandića i Željke Markić, samo improvizacije, od porezne do reforme obrazovanja i obiteljskog zakona. U konačnici Plenkovićeva vladavina svela se na kupovanje vremena i odgađanje donošenja odluka na neodređeno vrijeme što nije nikakva pobjeda, već beznadežna pat pozicija.

A da je godina iza nas uistinu jedna od najtežih mirnodopskih u ovih četvrt stoljeća Hrvatske, recimo kao ona prva u premijerskom mandatu Jandranke Kosor, bila bi to prava katastrofa, poraz bez prilike za revanš. Ovako, Plenković si u plus za ovih godinu dana može pripisati samo njemu bitno preobraćenje milanovićevca Tomislava Sauche pod sumnjivim okolnostima.

A s neba mu je pao Božji dar da je od aktualne vlasti u Hrvatskoj gora jedino aktualna oporba.