Evidentno je da imamo krizu vodstva, izjavio je jučer SDP-ov Gordan Maras. Točno. Aktualni predsjednik Davor Bernardić ne ispunjava očekivanja, nije lider, nema autoritet i ima očit nedostatak iskustva za visoku politiku, u jednakoj mjeri u kojoj mu nedostaje i talent za komuniciranje s medijima i javnošću. Više-manje nitko ne razumije što je pjesnik htio reći, a osobnost si svjesno svodi na nulu govoreći robotiziranim tonom i frazama.

To je velik, ali ne i najveći problem za SDP. Veća je nevolja u činjenici da ni suprotna, ona oponirajuća strana u partiji nema lidera. Nikako da se iznjedri jedna osoba koja bi imala i dovoljno autoriteta, i dovoljno stila i dovoljno iskustva da se profilira u unutarstranačkog »lidera oporbe«.

To je istinska kriza vodstva SDP-a – oni čak i u unutarnjoj opoziciji imaju krizu vodstva. Svi znaju koga ne bi, nitko ne zna koga bi za lidera.

Zamislimo situaciju u kojoj se kreće u rušenje Bernardića. Pet županijskih organizacija pokrene opoziv na Glavnom odboru i, hop, ode predsjednik. Ili se ad hoc na tematskoj konvenciji, koja bi se trebala održati u prosincu, netko digne i kaže: Bero, odlazi! Zaori se spontani aplauz, dvorana se digne na noge i skandira: odlazak, odlazak! I on da ostavku. Ili možda ovako: Bernardić se probudi jedno jutro, pogleda se u ogledalo i sam sebi kaže pa što ovo sve meni treba, odoh ja, još sam mlad, twittne ostavku i odjavi se. Sve su to mogući scenariji. Ali – što tad?!

Nažalost, vidljive alternative nema. Da citiramo ovdje jedan od neimenovanih izvora (koji nije bio sasvim u krivu): Ranko Ostojić je previše lijevo, prečesto je na Tjentištu, Mirando Mrsić nije elektibilan, Peđa Grbin je previsok za politiku, kako će se građani rukovati s njime, Milanka Opačić je predugo u tome, a nama treba novo ime, Orsat Miljenić nema karizmu, nije mu jak personality, Bojan Glavašević je premlad i previše voli kamere, to ljudima ide na živce, Sabina Glasovac je previše konfliktna, i tako dalje, i tako dalje. Koga god od Bernardićevih oponenata čovjek upita koga vidi kao nasljednika aktualnog predsjednika i novog lidera koji će spasiti SDP svatko – gle čuda – vidi samo sebe, i baš niti jednog drugog svog kolegu.

To je problem SDP-a, i ništa drugo. Interna kriza i gubitak vlasti iz njih je izvuklo najgore. Radi se o skupini sada već toliko frustriranih ljudi (od kojih su neki bivši ministri pa se teško nose već i sa situacijom u kojoj su izgubili moć, a kamoli s time da su »obični« zastupnici, dok su drugi premladi i samim time preambiciozni pa se precjenjuju i misle da mogu pomicati globus) da jednostavno više ne gledaju svijet realnim očima. Na drugoj su strani »bernardićevci«, to su ljudi koji su ga doveli na čelo stranke i oni ni mrtvi ne bi priznali nijednu njegovu manu, jednostavno zato jer je to automatski i njihova vlastita mana i slaba točka.

U tom hladnom ratu pobjednika nema. Tko god bio predsjednik, imao bi protiv sebe ogromnu masu takvih pojedinaca, latentnih rušitelja. Barem je zasad tako, dok s neba ne siđe neki novi deus ex machina. A sreća za SDP je samo u tome što na ljevici nema ozbiljnije stranke koja se može suprotstaviti desnici osim SDP-a, pa će oni sa svojih 23 posto, u slučaju novih izbora za Sabor, uvijek narasti barem do 30 posto i zadržati kakav-takav status. Do daljnjega.