U kolovozu 2004., vlada Ive Sanadera naložila je policiji uklanjanje obilježja u spomen na Juru Francetića i Milu Budaka. Objasnili su da su ona, jer je riječ o prvacima ustaškog pokreta, suprotna izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava. Naime, u tim se osnovama definira da su temelji Hrvatske odluke ZAVNOH-a, a ne NDH. Prije dva mjeseca policajci su zaplijenili dvije ploče posvećene Francetiću, koju su njegovi ovodobni sljedbenici željeli postaviti u Otočcu. Pritom su se pozvali na članak Kaznenog zakona kojim je regulirano poticanje na mržnju prema pripadnicima različitih nacionalnih skupina. Nešto ranije, na Prekršajnom sudu u Požegi, izrečena je novčana kazna osobi koja je u vlastitom dvorištu izvjesila zastavu HOS-a s grbom te postrojbe čiji je sastavni dio natpis »Za dom spremni«. U sudskom rješenju navedeno je da je dotični »remetio javni red i mir i uznemiravao građane.« Prilikom nedavne Utrke lađa u Metkoviću, policija je članovima HSP-a oduzela istu takvu zastavu s grbom HOS-a.

Vlada Andreja Plenkovića, međutim, tvrdi da ne postoji zakonsko uporište za micanje iz Jasenovca ploče na kojoj je grb HOS-a sa »Za dom spremni«?! Premijer Plenković u posljednje vrijeme naglašava da »kontekst ustaškog režima u Jasenovcu i taj slogan ne idu skupa«. Dakle, on nije među onima koji misli da je to tek stari hrvatski pozdrav i stoga sasvim prihvatljiv. Ne, Plenković izravno povezuje Pavelićev režim i »Za dom spremni«, kojim su nekad služili i ustaše Francetić i Budak. Premijer praktično bez ikakvih ograda govori da je u grbu HOS-a pozdrav koji je bio zaštitni znak ustaškog pokreta. Ali, desetomjesečni izostanak reakcije Vlade na ploču u Jasenovcu opravdava nedostatkom propisa koji bi im to omogućili. Kad bi to bilo točno, onda bi policija i sudovi u svim spomenutim slučajevima postupali nezakonito, čak protuustavno, i država bi se zbog toga našla u velikim problemima.

Na Plenkovićevu sreću, njegovi su argumenti promašeni i represivni aparat, makar povremeno, u skladu sa zakonom djeluje protiv promotora NDH i svega vezanog za tu zlosretnu državnu tvorevinu. To što su udruge HOS-a registrirane sa spornim grbom, ne znači ništa. Josip Perković nesumnjivo je pridonio formiranju HDZ-a i uspostavi i obrani samostalne Hrvatske. Bivši visokopozicionirani dužnosnik Službe državne sigurnosti posjedovao je operativne sposobnosti i raspolagao s brojnim informacijama koje su itekako bile korisne Franji Tuđmanu. Zato je vlast devedesetih godina štitila Perkovića od optužbi da je sudjelovao u organizaciji likvidacija hrvatskih emigranata. No, vrijeme se promijenilo i HDZ je 2013. inzistirao da se Perkovića izruči Njemačkoj kako bi mu se tamo sudilo za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

I za HOS-ov su se grb okolnosti izmijenile. Tuđman im ga je u ratnim uvjetima nevoljko tolerirao, ali danas za to nema nikakvog razloga. HOS-ovci nisu bez zasluga u Domovinskom ratu, stoga su i inkorporirani u Hrvatsku vojsku i pripadaju im sva prava kao ostalim braniteljima. Ali, »Za dom spremni« više im se ne može dopuštati. Potrebna je samo politička volja da im se poništi registracija s postojećim grbom, ništa drugo. Ili Hrvatska može urediti slobodu izražavanja po uzoru na SAD, u kojoj Prvi amandman Ustava zabranjuje, primjerice, kriminalizaciju svastike, ali i paljenja amaričke zastave. Jesu li Hrvati spremni na takvo pravno rješenje, pristaju li na to se smije napisati »Za dom spremni«, ali i »Velika Srbija«, javno veličati četništvo i paliti nacionalnu zastavu? Možda jesu i o tome se treba ozbiljno raspravljati.

Pravna nesigurnost uvijek je uvjerljivo najgora opcija, a upravo je ona trenutačno na djelu u Hrvatskoj. Ponekad se grb HOS-a sankcionira, a ponekad ne. Jedan Damir Markuš, veteran HOS-a, bio je među inicijatorima ploče u Jasenovcu. HDZ mu je to honorirao tako da su ga na lokalnim izborima stavili na svoju listu i on je sada dogradonačelnik Kutine. Međutim, da Markuš ode u Požegu ili Metković i u tim gradovima razvije HOS-ov crni barjak sa »Za dom spremni«, policija bi intervenirala i prekršajno ga prijavila za remećenje javnog reda i mira ili širenje mržnje. Ovakvu neujednačenu pravnu praksu u državi koja nije federacija jednostavno je nemoguće braniti.