Dok je bio premijer, Zoran Milanović znao je govoriti da dužnost predsjednika Republike »uopće nema smisla«. Kasnije je korigirao svoj stav, pa je, primjerice, u travnju u intervjuu za naš list izjavio da predsjednicima nije lako jer oni toj Ustavom ograničenoj dužnosti »trebaju dati neki sadržaj i smisao«, za što je »nužan politički talent, iskustvo, znanje i karakter«. Kolinda Grabar-Kitarović približno je na polovici predsjedničkog mandata, a prije nje su na Pantovčaku, nakon što je Hrvatska 2000. iz polupredsjedničke pretvorena u parlamentarnu demokraciju, bili Stjepan Mesić i Ivo Josipović.

Mesić je imao sreće što je došao poslije Franje Tuđmana, u vrijeme kad je HDZ prvi put sišao s vlasti, pa je u to intenzivno vrijeme, 2000., 2001., bio dosta aktivan. Tako je umirovio sedmoricu generala koji su se bunili protiv nekakvog blaćenja Domovinskog rata. Ali, to je od Mesića uglavnom bilo sve. Posebno je njegov drugi mandat bio pet godina ničega. Ne bi se, dakle, moglo reći da je on dao naručiti smisao i sadržaj dužnosti predsjednika Republike. Jednako vrijedi i za Josipovića. Njegova je inicijativa bila da se u Ustav unese odredba o nezastarijevanju ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala i to bi otprilike bilo to. Ni Josipović nije osmislio sadržaj za ovu formalno iznimno visoku dužnost. Kolinda Grabar-Kitarović krenula je jako ambiciozno, tvrdeći da su joj postojeće ustavne ovlasti sasvim dovoljne da bi napravila fantastične stvari za Hrvatsku. Nakon dvije i pol godine mirne se duše može zaključiti da se prevarila. Nije da se Kolinda Grabar-Kitarović nije dosad trudila, ali bio je to »veliki promet, mala zarada«. Ona se s tim zasigurno ne bi složila, međutim deklaracija što ju je potpisala s Aleksandrom Vučićem ili inicijativa Tri mora nemaju gotovo nikakvu težinu. Bez vlada, koje nisu pokazale zanimanje za te »iskorake« Kolinde Grabar-Kitarović, sve je to samo mrtvo slovo na papiru.

Kad se udruži troje spomenutih, ne nedostaje tu ni iskustva ni političkog talenta ni znanja, ali, eto, u 17 godina nisu uspjeli dužnosti predsjednika udahnuti – dušu. Stoga se s priličnom sigurnošću može ocijeniti da to jednostavno nije moguće. Ali, to nije ni potrebno. Milanović, koji otkad se politički umirovio šalje određene signale da mu nije strana ideja o predsjedničkoj kandidaturi, pogrešno pretpostavlja da se toj dužnosti mora dati sadržaj i smisao. Štoviše, treba je do kraja isprazniti od bilo kakvog sadržaja i svesti na potpuno tehničku razinu.

Na primjerima nekoliko europskih država svjedočili smo posljednjih godina što se događa kad predsjednici s ograničenim ovlastima požele smisao i sadržaj. Nominalni državni poglavari Rumunjske, Portugala i Makedonije su, izazivajući zgražanje javnosti i oponenata, odbijali mandat za sastavljanje vlade dati političarima koji su za to imali većinsku podršku u nacionalnim parlamentima. Portugalac Aníbal Cavaco Silva i Makedonac Gjorge Ivanov ipak su naknadno popustili, ali rumunjski predsjednik Klaus Iohannis natjerao je socijaldemokrate da povuku prijedlog da premijerka bude Sevil Shhaideh. Iohannisu se ona nije dopadala zbog islamske vjeroispovijesti. Jesu li ustavne krize smisao i sadržaj koji bismo htjeli i za hrvatske predsjednike?

Kolinda Grabar-Kitarović u svojoj je predizbornoj kampanji obećavala da će, u slučaju pobjede, Ured predsjednika premjestiti s Pantovčaka. Tadašnji premijer Milanović ozbiljno ju je shvatio i kad je Kolinda Grabar-Kitarović izabrana, njegova je Vlada donijela odluku o preseljenju Ureda predsjednika. Nažalost, ona se predomislila. Da nije, danas bi predsjednica bila u daleko skromnijem rezidencijalnom objektu i to bi automatski smanjilo i njezine aspiracije i očekivanja predsjedničinih birača. Taj Pantovčak, u kojem je nekad stolovao Franjo Tuđman, kao i neposredni izbori, potiče predsjednike, ali i potencijalne pretendente, da razmišljaju o smislu i sadržaju ove nesretne dužnosti. Neka zgrada sa svega četiri, pet prostorija možda bi ih unaprijed svela u realne okvire. Možda bi Hrvati s vremenom, i bez promjene Ustava, prihvatili da su predsjednici nebitne političke figure i da ne trebaju od njih tražiti smisao i sadržaj. Milanović na Pantovčaku? Ne bi nam dao mira, baš poput Kolinde Grabar-Kitarović.