Davor Bernardić vjerojatno bi bez značajnih poteškoća mogao biti premijer kakav je u ovih mjeseci bio Andrej Plenković. Jednako dobar odnosno loš. Plenković u dosadašnjem mandatu nije napravio ništa toliko važno i pozitivno da bi nas to natjeralo na pomisao: Ne, Bernardić to sigurno ne bi bio u stanju.

Plenković, niti u predizbornoj kampanji niti kao predsjednik Vlade, apsolutno ničim nije dao naslutiti da se u njemu krije političar velikog kalibra. Ali, on danas upravlja državom i na osnovu autoriteta vlasti stekao je političku težinu. Isto bi bilo i u Bernardićevom slučaju.

Međutim, predsjednik SDP-a ima drukčiju ulogu u hrvatskoj politici, šef je oporbe, a to nerijetko nije manje zahtjevna dužnost nego premijerska, dapače. Bernardić je opozicija HDZ-u, stranci koja ne može izgubiti glasače sve kad bi im to i bio cilj, a k tome je Plenković preuzeo Banske dvore u razdoblju povoljnih ekonomskih trendova. I Bernardiću se nije lako nositi s tim. U okolnostima koje mu, objektivno, ne idu na ruku nije se uspio nametnuti kao politički vođa. Lišenog autoriteta vlasti, javnost ga jednostavno ne doživljava ozbiljno.

To je, može se pretpostaviti, razlog što su Bernardić i vodstvo SDP-a odlučili napisati stranački program. Taj bi dokument valjda trebao zamaskirati činjenicu da SDP trpi zbog nepostojanja kredibilnog lidera. Kako bi se suprotstavili HDZ-u, čiji se formalni program nije promijenio od 1989., namjeravaju izraditi neki lijepo upakirani program.

Ali, jalov je to, čak nepotreban posao. Prošlo je vrijeme kad su političko-stranački programi mogli sami po sebi masovno mobilizirati birače. Jedan Emmanuel Macron u ožujku 2016. ne da nije imao program nego ni stranku, a sada je predsjednik Francuske s ogromnom podrškom u parlamentu. Naravno da je poželjno da stranka ima što je moguće jasniji politički smjer.

I SDP ga je devet godina na čelu sa Zoranom Milanovićem neosporno imao. Točno se znalo za što se ta stranka zalaže. A još je SDP, što je i bitnije nego ideološko-vrijednosni profil stranke, bio kompetitivan, posve ravnopravan HDZ-u, što je u Hrvatskoj upravo fantastično postignuće. I sve to bez nekakvog grandomanskog programa.

Dovoljni su bili predizborni manifesti kojima su se potvrđivali politički prioriteti SDP-a. Milanović nije trošio energiju na unutarstranačke rasprave o tome treba li SDP biti ljeviji i što je socijaldemokracija u suvremenim uvjetima. I u opoziciji i na vlasti orijentirao se na praktične poteze i zakonske prijedloge koji su odašiljali poruku o karakteru stranke.

Dakle, SDP ima program, Milanović mu ga je ostavio i bezrazložno se time opterećuju. Nikakav komad papira, ma kako ambiciozan i pametan bio, neće im kompenzirati nedostatak lidera. SDP-u treba vođa koji će ga opet učiniti konkurentnim HDZ-u, a ne program.