Lijevi tisak u Britaniji slavi uspon Laburističke stranke koji se sastoji u tome da zaostatak za konzervativcima više nije 15 već »samo« šest posto. Takva je razlika definitivno nedostižna samo desetak dana prije izbora u zemlji s tako velikim elektoratom kakav je britanski.

Dakle, prevedeno na običan jezik, britanski će laburisti opet, treći puta za redom, izgubiti parlamentarne izbore. Što će se s njima nakon toga dogoditi nitko ne zna budući da unutarstranački neprijatelji aktualnog šefa stranke Jeremya Corbyna samo čekaju zbrajanje glasova kako bi se bacili na njegovo ponovno rušenje.

U britanskim se medijima spominje i mogućnost da se stranka raspadne na dva dijela – na onaj stari socijaldemokratski kojeg utjelovljuje sam Corbyn i na onaj koji bi bio na tragu Novih laburista Tonya Blaira koji su uspjeli tri puta zaredom pobijediti na parlamentarnim izborima.

Slična se situacija dogodila prije mjesec dana u Francuskoj. Tada je kandidat klasične socijaldemokratske ljevice Benoit Hamon doživio izborni debakl. Na izborima za predsjednika Francuske  bio je tek peti s manje od deset posto glasova što je najlošiji rezultat nekog kandidata Socijalističke stranke od njenog osnivanja 1971. godine u Epinayu.

Uskoro će se u Francuskoj održati i izbori za Nacionalnu skupštinu na kojima bi socijalisti mogli doživjeti još veći potop od onog koji se njihovom kandidatu dogodio na predsjedničkim. Po nekim katastrofičnim scenarijima upitan je čak i parlamentarni status Socijalističke stranke.

Ono što je zajedničko francuskoj i britanskoj klasičnoj ljevici jest to da će izbore izgubiti, odnosno da ih je izgubilo, njihovo lijevo krilo. U Britaniji je Corbyn potpuno okrenuo stranku od centrističke Blairove politike i postavio je na tvrdu lijevu poziciju kakvu stranka nije zagovarala u zadnjih pedesetak godina.

U Francuskoj je pak Hamon također bio izbor lijevog krila stranke što je natjeralo donedavnog socijalističkog premijera Manuela Vallsa da je napusti i pridruži se pokretu novog predsjednika Republike Emanueal Macrona.

I dok je u Francuskoj izrastao novi lijevi pokret koji utjelovljuje Jean Luc Melenchon – koji je uzeo veliki dio tradicionalnih birača ljevice pa je više manje jasno kamo su otišli dosadašnji glasovi socijalista – britanski laburisti doživjet će poraz iako u njihovoj zemlji nema druge lijeve opcije.

Ove će se godine izbori održati i u Njemačkoj. Po svim istraživanjima doći će do prekida velike koalicije između CDU/CSU-a i SPD-a. Kancelarka će ostati Angela Merkel, ali će demokršćani ubuduće koalirati s liberalima iz FDP-a koji se ponovo vraćaju u Bundestag.

Njemački socijaldemokrati nisu se previše pomakli ulijevo za razliku od svojih francuskih i britanskih kolega iako su istina od željezne kancelarke uspjeli iskamčiti nekoliko manjih koncesija, naprimjer novo rješenje oko minimalne plaće. Međutim, i njima iako u osnovi podržavaju politiku tvrde štednje koju već godinama provodi Merkel, prijeti gubitak izbora koji će se održati u rujnu ove godine.

Iz svega proizlazi da europski socijaldemokrati gube izbore i kada se približe političkom centru i kada skrenu ulijevo. Ukratko, gube ih u svakom slučaju. Iako se neki odgovori naziru ipak nije do kraja jasno zbog čega je tome tako.

Ako su birači kažnjavali njihovu snažnu podršku globalizaciji – koja je među ostalim dovela do masovnog premještanja radnih mjesta u industriji sa zapada u zemlje trećeg svijeta – zašto sada onda kažnjavaju i one među njima koji taj proces žele preokrenuti.

Možda odgovor leži u tome da se klasična europska ljevica nalazi u suženom prostoru – njihovo su mjesto na lijevom spektru zauzeli igrači kao što su Podemos, Syriza i Melenchon, a birači centra ionako više vole Merkel i Macrona. Ali izbore gube i britanski laburisti gdje nema nikakve nove protestne ljevice osim ako se pod nešto takvo, što je dosta nategnuto, ne može podvesti Škotska nacionalna stranka.

Previše je ovdje pitanja za jednu običnu novinsku kolumnu. Svijet se izgleda počeo mijenjati toliko brzo da se tradicionalne političke opcije u njemu sve teže snalaze. Ali opet takva su opcija i njemački demokršćani kojima nikada nije išlo bolje, i što se tiče izbornih uspjeha i što se tiče pronalaženja odgovora na izazove modernog svijeta. Dobro sad, koliko su ti odgovori pravilni barem kada su u pitanju njemački ministar financija i njegova šefica pokazat će vrijeme. Ali oni za njih i dalje dobijaju jasni i neposredni politički mandat njemačkih građana.