Američki predsjednik Donald Trump napao je europske članice Sjevernoatlantskog saveza zato što navodno ne izdvajaju dovoljno za obranu i za NATO, što je dovelo u pitanje i sam opstanak »najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu«. Štoviše, Trump je upravo činjenicu da članice navodno ne plaćaju svoje obveze iskoristio kao povod za prijetnju da SAD više neće bezuvjetno braniti ostale članice u slučaju napada, prvi put u povijesti NATO-a dovodeći u pitanje znameniti 5. članak Sjevernoatlantskog ugovora, prema kojem je napad na jednoga ujedno i napad na cijeli savez. Trumpova prijetnja, međutim, temelji se na prijesnoj laži, koja je zahvaljujući beskrajnom ponavljanju postala prihvaćena. Iako je, naravno, i dalje riječ isključivo o laži. 

Trumpova tirada o tome kako 23 od 28 članica NATO-a – dakle, sve osim SAD-a, Velike Britanije, Poljske, Estonije i Grčke – izdvajaju manje od dva posto svog BDP-a za NATO, i to na teret Amerikanaca, kojima zbog toga duguju milijarde, jednostavno je neistinita. NATO ima svoje troškove i svoj budžet, u koji na temelju visine svog BDP-a sve članice uplaćuju svoj dio i nijedna ne duguje ništa ni NATO-u ni SAD-u, koji na temelju dogovorene formule pokriva 22 posto ukupnih troškova NATO-a. 

O izdvajanju dva posto BDP-a za obranu na sastancima NATO-a prvi se put počelo govoriti u vrijeme američkih ratova u Afganistanu i Iraku prije više od deset godina, no i tada je bilo jasno da je riječ o uputi i cilju kojem treba težiti, a ne obvezi koja odmah mora biti ispunjena. »Pravilo dva posto« reaktualizirano je prije tri godine na summitu NATO-a u Walesu, kada su se čelnici država ili vlada članica NATO-a dogovorili da će povećati izdvajanja za obranu kako bi se sve članice do 2024. godine približile dogovorenom cilju o izdvajanju dva posto BDP-a za obrambene svrhe. 

I iz zaključka iz Walesa jasno je da je riječ o cilju kojem treba težiti, i to do daleke 2024. godine, a ne o pravno obvezujućoj normi. »Obveza« o izdvajanju dva posto za obranu predstavlja samo uputu, smjernicu, koju bi članice trebale slijediti. Većina članica NATO-a koje danas izdvajaju manje od dva posto za obranu, među njima i Hrvatska, ne krše time nikakav sporazum ili drugi pravno obvezujući akt, a još manje to čine na štetu Amerikanaca, osim eventualno na štetu američkih proizvođača i trgovaca oružjem, jer Trump očekuje da Europljani oružje i opremu kupuju isključivo od američkih proizvođača. 

Osim toga, pad izdvajanja za obranu u brojnim europskim članicama NATO-a posljednjih godina posve je logičan i predstavlja izravnu posljedicu financijske krize, a ne namjere Europljana da svoj obrambeni teret prebace na SAD. Europske članice – sve osim, paradoksalno, Grčke, koja je u najdubljoj financijskoj krizi – nisu bile spremne povećati svoje vojne izdatke dok su morale štedjeti na skoro svemu drugome.

Trumpova optužba ima još jednu važnu dimenziju, o kojoj se malo govori. Jasno je, naime, da Trump tvrdnjom o »onima koji ne plaćaju svoj dio« ponajprije cilja na Njemačku i njezinu čelnicu Angelu Merkel, iako bi slijepo ispunjavanje dogovora o izdvajanju dva posto za obranu u njemačkom slučaju, s obzirom na visinu njemačkog BDP-a, izravno rezultiralo militarizacijom najvećeg europskog gospodarstva, s nesagledivim posljedicama za cijelu Europu. 

Kada bi, naime, danas Njemačka izdvajala dva posto svog BDP-a za obranu, to bi značilo da bi njemački vojni proračun iznosio oko 70 milijardi eura, čime bi uvelike premašivao ruski vojni proračun! I sve bi se to po Trumpovoj zamisli trebalo dogoditi u trenutku kada Njemačka, pogotovo nakon odluke Britanaca da napuste EU, ponovno postaje presnažna za Europu. Njemačka je gospodarski i politički daleko najdominantnija članica EU-a, a njemačka kancelarka Angela Merkel neupitna je liderica Europe. Više nema one osjetljive ravnoteže moći između Berlina, Pariza i Londona, jer London više nije za stolom, a Francuska, iscrpljena višegodišnjom krizom i stalnom terorističkom prijetnjom, nije više ravnopravan partner Njemačkoj, premda Berlin tu činjenicu u ovom trenutku ne želi naglašavati, a njemačka kancelarka zato je bezrezervno prigrlila novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. 

Ali nije li neodgovorno ne zapitati se što bi značilo kada bi Njemačka, neprikosnovena politička i gospodarska sila Europe, postala i vojna sila? Je li moguće da u Washingtonu i u Bijeloj kući, nakon što su Amerikanci dvaput u prošlom stoljeću morali spašavati Europu od posljedica pohoda uništavajuće njemačke vojne mašinerije, za što su Amerikanci platili najvišu cijenu u ljudskim životima, nema baš nikog tko shvaća kakvu bi katastrofu ponovna militarizacija Njemačke mogla izazvati? 

I nije li paradoksalno da najveći – zapravo i jedini – otpor Trumpovim nakaradnim planovima stiže iz same Njemačke, koja se snažno opire naoružavanju i militarizaciji zemlje. U današnjoj Njemačkoj – iako se posljednjih godina budi i ona druga, nacionalistička Njemačka – još prevladavaju oni koji su naučili povijesnu lekciju, no pitanje je što će biti s generacijama koje dolaze.