Nije, doduše, još poznato koje bi sve umove Karamarko uključio u svoj projekt budućnosti, ali tu bi vjerojatno bilo mjesta za Hasanbegovića, Culeja, Glasnovića, Vasu Brkića, Tepeša&Ćorića, Bujanca, Željku Markić, Klemma i slične nacionalne karijatide apstraktne i praktične misli kojima se bivši šef HDZ-a okružio u zlatno doba svoje vlade. A možda će u kombinaciju ući i ljudi s liste Brune Esih kada ona potuče Bandića i postane zagrebačka gradonačelnica. Čekamo, dakle, s nestrpljenjem razvoj situacije oko ovog Karamarkovog krika za spas Hrvatske s rezervnih položaja, a Plenković vjerojatno premire od straha.
I u Londonu se Karamarko nadahnuo novim izazovima posjetivši Royal United Services Institute for Defence and Security Studies. Preporučuje da se ista stvar osnuje i ovdje zbog »koncentriranja znanja, iskustva i volje da se pomogne stabilizaciji sigurnosne i gospodarske situacije u našoj zemlji«. Navalio čovjek na institute da se sve praši.
A emotivno je najdojmljiviji Karamarkov izvještaj o epifaniji koju je doživio u Izraelu, pogotovo u Yad Vashemu, memorijalnom centru žrtava holokausta. Dok Nacional piše kako se Karamarko pokušava sastati sa suradnicima Heinza Christiana Strachea, čelnika austrijske ekstremno desne Slobodarske stranke, na njegovom faceu čitamo koliko ga je u Yad Vashemu potreslo suočenje sa »stravičnim posljedicama djelovanja zločinačke ideologije i sustava«.
Izgleda da Karamarko vjeruje da će ga u politiku vratiti ovo kaotično gibanje po inozemstvu, praćeno herojskim idejama i bujicom nesklapnih misli. A to i nije posve isključeno, dok 23 posto ljudi u Splitu podržava Keruma, a 25 posto u Zagrebu Pernara.
