Miroslav Kutle. Spominje li ga se tko ovih dana? Spominje li se tko čovjeka a simbola svekolike privatizacije kako ga se, recimo, spomenuo, nema koji dan, Hrvoje Hribar dok je u emisiji »Kontekst« Al Jazeere vodio teški verbalni rata s Vinkom Grubišićem.

Bit će da ga se i ne spominje, makar je znakova po putu mali milijun. Recimo, ona legendarna izrečena na vrhuncu slave i poslovna uspjeha, rečenica koja proročanski kazuje; ako stanem, past ću! Ako stanem, past ću! Tome uz bok staje još jedino ona bezvremenska Rojsova koja, dok se podvlači crta pod račun, vispreno kaže; tko je jamio, jamio je! Za reć’ pravo, ove dvije životne istine komotno se zajedno serivirati mogu.

Dok je Kutle onomad govorio kako je poslovanje kao vožnja bicikla, rabota taman takva da moraš stalno pedalirati, u robnoj kući Prima grad po tko zna koji put se promijenila boja radnih kuta. Radnice koje su tu bile od početka, još u doba kada su se imale zašto dičiti činjenicom da su prva robna kuća na širem području, odavno su prošla. Slutilo se to neko famozno restrukturiranje, sistematizacija, nutkanje otpremninama samo da se ode, rasprodaja budzašto.

Za razliku od velikog gazde, neke od zaposlenica su shvatile da je idealno doba za stati, ne da bi se palo već baš zato da se ne padne, psihički, moralno, etično. Stati pa da se sudjeluje u mrcvarenju nekad zdrava tkiva, ako se ne mora, pa makar to značilo nikakvu mirovinu i život  koji na naglo prestaje biti onakvim kakav je bio. Živjeti u mediteranskom gradu, pa se preko noći iz centra katapultirati u pripizdinu, nalik je kakvom egzilu. Ma, nekad je mudrije.

Zapravo, mrtvi smo mi već

Vjerovali ili ne, imaju veliki naši gradovi i kvartove koji sve do jučer poštena dućana nisu imali. Imaju oni svoje velike livade na kojima bi Crkva radila nove crkvene objekte, ma imaju i građanstvo koje bi radije park i zelenilo. Imaju i malo malog poduzetništva u vidu jedne stabilne pekare, dvije voćarne te dućana koji radi do deset navečer, ali mu je zato svaki artikl dvije kune skuplji nego je uobičajeno. Imaju, evo, i školu, ma sve praktički do jučer nisu imali poštene trgovine.

Sve se čini da su i gospoda iz svih tih vlada, redom bili samo glumci i veći od onog turskog doajena što glumi Onura kojeg su nam onomad priveli da se slika s narodom ispod loga kompanije. Živjela se 1001 noć, dok se nije stalo i palo. Ili, jebo državu i svu njenu popratnu mašineriju, od medija do zadnjeg općinskog ćate, koja nema ama baš nikakvih osigurača, nikakvih metoda, nikakvih ambicija stati na kraj svim tim pustim aspiracijama, već tek statira u vlastitoj nemoći da se ikako nametne do li sluganstvom.

Da je samo pobrojati kud su se sve razmilili ti nadnaravni menadžeri, kud ih sve po državnim službama ima od recentnog ministra financija, pa nadalje, tko zna do koje bismo brojke došli. A kad su već svi iz iste škole i kad ta »škola« neumitno tone, pa znači li to onda da nam žilama plove mali trombovi koji će kad tad žile posve začepiti!? Zapravo, mrtvi smo mi već. Dovoljno je čuti premijera kako i opet poziva na smirivanje lopte(!?), njegov jednoličan glas i ton koji se već nakon dvije, tri rečenice pretvori u zvuk one jednolične crte što plovi aparatima koji liječnicima kazuju je li pacijent živ. Ravna crta. To je.

Progon torte petokrake

Bilo kako bilo, otkrili smo naglo da ima nešto što se zove Agrokor i da ima netko tko se zove Todorić, svi valjda osim autora fima »Gazda« koji su to znali i ranije. Povijest uči da se neće dogoditi bog zna što. Trgovine će zaposjesti netko drugi, što valja kupit će netko drugi, male dobavljače će na koljena baciti netko novi, a u Kulmerovim dvorima živjet će i opet isti svijet. Dubioza kolektiv možda će spjevati neke nove stihove, makar onaj »nije sreće para puna vreća, veće je sreća i druga i treća« zvuči itekako aktualno. Jedan od likova u poljskom dokumenatarcu »21 X New York« ionako tvrdi da je ljudski mozak takav, da čim ostvari nešto želi veće, jače, više, plaću, auto, stan….

E da je bilo znati stati na vrijeme i ne pasti. Možda bi danas, recimo, Ivo Sanader bio »heroj, a ne zločinac«. Malo manji apetit lako bi mu oprostili. Lijepo je uostalom Siniša Labrović – konceptualni umjetnik, a zapravo prorok – još 2013. pjevao: »Gospodine Todoriću ljubičice bijela, tebe voli mladež cijela, tebe voli i staro i mlado, gospodine Todoriću ti narodno blago….«

Elem, trese se Agrokor, pa država, pa mali kvart koji će opet ostati bez pristojna dućana. Ne trese se valjda u nas jedino Milan Bandić. On proganja tortu petokraku, renovira stare trgove da bi ih rušio pa renovirao, traži načina da manjine ubaci u Gradsku skupštinu pa ih zaduži tik pred izbore. Taj nit’ staje, nit’ pada. Stoga nema brige, jer ako je mogao ponuditi posao bratu ministra Marića, onom od imovine, naći će on u Holdingu i štogod posla za posrnule trgovce.