S naših odličnih autocesta vratit ćemo se svi na spore i opasne puteve prema moru. Vlada je podigla cestarine pa će se za komfornu vožnju, recimo od Zagreba do Splita, ljeti plaćati HAC-u 200 kuna, a inače 181 kunu. Imaš kućicu na obali? Odvezao bi se k rodbini za vikend? Izvadi 400 kuna samo za cestarinu. Samo, tko će to moći platiti? A i ovako su autoceste bile prazne osim u dva ljetna mjeseca kada navale turisti. Sada opet ide gore, a navodno treba ići još. Ministar Oleg Butković tvrdi da ne može drugačije. Ili plati, ili se vozi šest, sedam sati umjesto četiri, zavoji, promet u dva smjera, živci. Podsjeća da je cestarski sektor dužan 5,2 milijarde eura, a to se mora vraćati. A tko da vraća nego stanovništvo?

Kao argument za poskupljenje, Vlada iznosi i neke posve nepotkrijepljene kalkulacije da bi autoceste, kad bi ih se dalo u koncesiju, bile još skuplje. Odakle to znaju, ne govore, no zapravo ne smatraju da je to važno reći. Ustavni sud zabranio je prije dvije godine referendum o monetizaciji ili koncesioniranju autocesta, ali istraživanja su prognozirala da bi rezultat bio: Ne. I onda se znalo da se HAC, nakon Kalmete i ostalih, raspada od dugova koje država mora servisirati još puno godina. Ali većina je svejedno bila protiv. Tako da vlast sada ima političku podlogu za poskupljenja, pa se vadi na to da je poslušala glas javnosti. Rekli ste »Ne damo naše autoceste«, a to znači da vi morate snositi posljedice.

Ljudi su, međutim, očekivali i imali su pravo očekivati da će se dužnička kriza rješavati drugačije, premda taj tip očekivanja kod nas najčešće ispadne velika naivnost. Smatralo se da HAC prvo treba osloboditi korupcije po kojoj je slavan, kao, uostalom, i druge hrvatske tvrtke u državnom portfelju. Umjesto da državne kompanije budu stovarišta za ugodan život stranačkih kadrova, djece i kumova i bankomat za vladajuće garniture, povjerovalo se da će ih se, kad je dogorjelo do nokata, konačno dati stručnim menadžerima koji neće biti na daljinskom upravljaču političkih moćnika.

Još je lani Europska banka za obnovu i razvoj, koja kreditira cestarski sektor u Hrvatskoj, tražila da se broj zaposlenih u državnim cestarskim poduzećima doslovno prepolovi, da se dio poslova organizira na outsourcingu i preporučila niz drugih mjera za racionalizaciju. Ali kako svesti 3000 ljudi na 1500 kad bi onda, s tom gomilom prekobrojnih, morali letjeti i svi oni koji su u HAC-u i sestrinskim tvrtkama uhljebljeni po stranačkoj protekciji zato da dobiju odlične plaće i druga prava, a gotovo ni za što?

Poznajem neke iz HAC-a koji sami priznaju da cijelo radno vrijeme igraju igrice na kompjutoru. Za sedam, deset ili 14 tisuća kuna mnogi tamo kradu Bogu dane. A cestarski sindikat upozorava da se s uhljebljivanjem po političkoj i rođačkoj liniji nastavlja i u mandatu ove Vlade i ministra Olega Butkovića.

Od racionalizacije, dakle, ništa. Od rezanja troškova ništa. Ništa od tržišnih principa koji će paziti na svaku kunu i gledati kako se poslovanje može modernizirati i učiniti najefikasnijim za utrošena sredstva. A tako, naravno, ostaje samo poskupljenje cestarina i refinanciranje dugova unedogled, novim i novim kreditima. Htjeli ste reformu, a ne ovo? Tim gore po vas.