Rusko ministarstvo vanjskih poslova, sjetimo se, svojedobno je iznimno burno reagiralo na posjet hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Ukrajini. Bilo je to na samom početku njegova mandata, a Kijev je, nimalo slučajno, Plenković odabrao za jednu od svojih prvih inozemnih destinacija, što je bilo i logično s obzirom na njegovu dotadašnju funkciju predsjednika odbora Europskog parlamenta za pridruživanje Ukrajine i Europske unije.

Plenković je otputovao u Ukrajinu s vrlo ambicioznim planom. Njegova Vlada uoči tog posjeta osnovala je radnu skupinu za suradnju s Ukrajinom, želeći unaprijediti gospodarsku, kulturnu i znanstvenu suradnju s tom zemljom, zatim pomoći Ukrajini u približavanju EU-u i, što je u ovom trenutku posebice relevantno, želeći pomoći Ukrajini u mirnoj reintegraciji okupiranih područja Donjecka, Luganska i Krima.

Plenković je u Kijevu dočekan iznimno toplo i srdačno. To, naravno, nije neobično ako imamo na umu činjenicu da je Plenković od trenutka izbijanja ukrajinske krize puno puta boravio u Ukrajini i upoznao sve tamošnje značajnije političke aktere. Njegove ocjene izrečene u Kijevu o tome kako su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve »brutalne vojne agresije« te da će Hrvatska pomoći Ukrajincima reintegrirati okupirana područja, očekivano, razgalila su uši domaćina, no čini se da Plenković nije dobro procijenio kako će Moskva reagirati na njegovu ukrajinsku epizodu.

A Moskva je, kazali smo na početku, reagirala vrlo burno. U oštrom odgovoru ruskog ministarstva vanjskih poslova žestoko je kritizirano Plenkovićevo »miješanje« u ukrajinsko pitanje, uz poruku hrvatskom premijeru da se pozabavi hrvatskim »kroničnim problemom«, odnosno kršenjem prava Srba i drugih manjina. Moskva je podsjetila Plenkovića da je cijena hrvatske reintegracije svog teritorija bio »progon 250 tisuća Srba u operacijama Bljesak i Oluja«, a osobito burno Moskva je reagirala na činjenicu da je Plenković u okupirane teritorije uvrstio i Krim, premda se na Krimu radilo, kako su poručili iz Moskve, »o ujedinjenju s Ruskom Federacijom na temelju slobodnog i legitimnog izjašnjavanja stanovništva«.

Premijer Plenković odgovorio je na prozivke iz Moskve pokušavajući umanjiti njihovu važnost, i to tako što je rusku reakciju pripisao »nižoj razini« ruskog ministarstva vanjskih poslova, s obzirom na to da je priopćenje potpisao ured za informiranje i medije tog ministarstva.

No da se itekako radilo o vjerodostojnoj reakciji ruske strane, i to s najviše razine, Plenković se mogao uvjeriti dva mjeseca kasnije. Živopisni ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov u jednom od najneobičnijih diplomatskih ispada u novijoj povijesti Hrvatske, u ruskoj vojnoj odori ukrašenoj brojnim odličjima, prije mjesec dana iznio je očekivanje da će Agrokor podmiriti svoje obveze prema ruskim bankama, a na temelju tog istupa mogli smo zaključiti da Agrokor ne uspijeva redovito otplaćivati svoje kreditne obveze.

Azimov je u tom slučaju nastupio kao svojevrsni opunomoćenik ruskih banaka, kolikogod to bilo neuobičajeno kada je riječ o javnim istupima najviših stranih diplomatskih predstavnika što, dakako, možemo objasniti činjenicom da su dvije ruske banke, Sberbank i VTB, s preko 10 milijardi kuna potraživanja, najveći pojedinačni vjerovnici Agrokora, a riječ je o bankama koje su u vlasništvu ruske države.

Zato možemo zaključiti da je prijeteći Agrokoru i njegovu čelniku Ivici Todoriću, Azimov zapravo prijetio Banskim dvorima i premijeru Plenkoviću. Koliko se god ta ocjena možda činila pretjeranom, nju potvrđuje sam kontekst ovog nesvakidašnjeg istupa. Taj kontekst određen je činjenicom da je Agrokor sistemska hrvatska kompanija, čije se poslovanje poput hobotnice isprepleteno sa svim glavnim tokovima hrvatskoga gospodarstva. Ta kompanija samo u Hrvatskoj zapošljava 40 tisuća radnika, a na poslovanje Agrokora otpada i 15 posto nacionalnog BDP-a, zbog čega se i govori da je Agrokor »too big to fail«, te da Hrvatska, zbog ukupne ovisnosti o poslovanju te kompanije, ne smije dopustiti njezinu propast.

Na drugoj je pak strani već spomenuta činjenica da su ruske banke koje su dale Agrokoru kredite u vlasništvu ruske države, tako da taj kreditni aranžman, sklopljen u trenutku kada zapadni kreditori nisu više željeli kreditirati Todorićevu megalomaniju, valja promatrati ponajprije kao ruski politički i strateški, a ne isključivo financijski i ekonomski potez. Svjedočimo o naglom širenju ruskog utjecaja u Europi. Funkciju koju su u sovjetska vremena imali ruski tenkovi, u Putinovo vrijeme preuzeli su naftovodi i plinovodi, a u hrvatskom slučaju kreditne linije.

Dramatična situacija u kojoj se zatekla najveća hrvatska kompanija, koja naglo gubi potporu vjerovnika, stoga predstavlja još jedan odgovor Kremlja premijeru Plenkoviću. Taj ruski odgovor, naravno, razotkriva nesvakidašnju ranjivost Hrvatske i njezinu nepripremljenost za ovakav izazov, svjedočeći, međutim, i o neshvatljivoj naivnosti i nesmotrenosti premijera Plenkovića, i to upravo na području na kojem bismo očekivali najveću upućenost i ekspertizu.